Mlada Matanova - tako smo u našem selu Grljevićima, u Hercegovini, nazivali dobru ženu i kršćanku Milu i u njenoj starosti (83). Bila je trećoredica sv. Franje i umrla je upravo na njegov blagdan, 4. listopada ove godine. Da ne bi bilo zabune: Matan je Mladi bio svekar, a ne suprug. A njen suprug Vrane (Franjo), dobri čovjek, šutljivo žali za svojom ženom, s kojom je u braku proveo 61 godinu. Tome je svjedok i krupna suza koja se pojavila u njegovim očima, kad sam mu izrazio sućut zbog smrti njegove drage supruge. Eto, Gospodine, o toj ženi želim ti nešto progovoriti, želim oteti zaboravu jedan lijepi dragulj iz njenog života.

No prije toga dotaknut ću se nekih trenutaka iz Mladina mukotrpnog života. Rodila je osmero djece (4 sina i 4 kćeri) i, zajedno sa svojim suprugom, lijepo ih odgojila. Živjela je jednostavnim seljačkim životom, koji je bio ispunjen trudom i naporom kućanskih poslova, te teškim godinama za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poslije njega kad je nedostajalo i kruha. Bavila se uzgajanjem duhana - od sijanja njegovog sjemena za rasad do demetenja (konačna obrada duhana prije otkupa), čuvanjem hajvana od vukova, manjanjem šušnja (priprema stočne zimske hrane od jasenovog lišća), lišnjacima (priprema stočne zimske hrane od grana s lišćem raznih stabala), klačinama (pretvaranje kamena u vapno razvijanjem visoke temperature uz pomoć vatre), radovima na škrtoj seoskoj zemlji, u polju, u vinogradu… A u svemu tome opet je bila prisutna radost s gangom na usnama.

Mladu je krasio fini humor, koji nikoga nije vrijeđao. "Upravo sam htjela popodne malo projahati magare" - reče u šali nekom seljaku na molbu da mu ustupi ovu dragu životinju za iznošenje drvâ iz šume.

No, bila je to žena čvrste vjere u Boga, u Isusa Krista. Ljubila je Boga i ljude. Njen život pratila je redovita molitva, misa, ispovijed, pričest, krunica, čitanje Svetog pisma i duhovnih časopisa, koliko su joj vrijeme i skromno obrazovanje dopuštali, post i nemrs za njenu djecu rasijanu po cijelom svijetu, "Gospin plač" u korizmi… Imala je otvoreno srce i lijepu riječ za žalosne i pogođene raznim teškoćama i nepravdama, te otvorenu ruku za siromahe i potrebne.

Mlada se zanimala i tražila odgovore na mnoga pitanja o Bogu, vjeri, Isusu Kristu, Crkvi, Svetom pismu, obiteljskim problemima. Znala mi je reći: "Mnogo toga sam te mislila pitati, ali sam zaboravila". No, pitanja su spontano nicala jedno za drugim. Vjerovala je svećeniku. Kad sam je ovog ljeta posljednji put posjetio, bila je teško bolesna. Govorio sam joj: "Mlada, predaj sve u ruke Božje: i život i patnju i smrt!" Odgovarala bi: "Dakako, sve predajem u njegove ruke." Sigurno je i don Tomislav, njen župnik koga je izuzetno cijenila, bio svjedok njezine kršćanske zrelosti, dok se više puta molio nad njom i dijelio joj potrebne sakramente na njenom bolesničkom krevetu.

A sada nešto o dragulju zbog kojega ovog puta i razgovaram s tobom, Gospodine. Prošle godine, kad sam pohodio već bolesnu Mladu Matanovu, rekla mi je otprilike ovo: "Zdravko, evo ja sam bolesna. Više ne mogu ići u crkvu na misu. Tako ja mislim. No, pitam se iskreno, da li bih ipak pošla na misu, kad bi se tamo dijelilo, uzmimo, po stotinu njemačkim maraka? Možda bih, uza sve to što sam bolesna i što ja mislim da ne mogu ići, ipak pošla na misu." Dakako, ona zbog bolesti doista nije mogla ići u crkvu slaviti sv. misu. Moram priznati da sam ostao zadivljen nad finoćom i tankoćutnošću njene savjesti. Kako je samo sebe iskreno preispitivala! Tada su mi došle na pamet one Isusove riječi iz Evanđelja: "O ženo! Velika je vjera tvoja!" (Mt 15, 28)

Kršćani bi trebali poput ove žene preispitivati svoje nakane i odluke: zašto nešto činiti ili ne činiti! Je li kod njihovih postupaka posrijedi možda linija manjeg otpora? Kad je riječ o slavljenju nedjeljne mise, da li se ona olako ispušta, uzmimo, zbog filma ili neke utakmice na televiziji, odlaska u vikendicu, godišnjeg odmora ili jer se čovjeku jednostavno ne ide?…

No razmišljanje ove žene ide mnogo dalje i dublje. Što bi čovjeka trebalo poticati da se bori protiv zla i grijeha u sebi i protiv nepravda oko sebe, u društvu? Odgovor je vrlo jednostavan: Ljubav prema Bogu i čovjeku. Ako nema te ljubavi, onda se čovjek lako uvjerava u neke svoje razloge i ostaje neobraćen i neosjetljiv za nepravde u društvu. Kad je riječ o obraćenju, sv. Pavao traži da čovjek ne ide linijom manjeg otpora nego da se bori do kraja: "Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha." (Heb 12, 4)

Kao primjer borbe protiv nepravda u društvu, navodim nekadašnjeg gradonačelnika Firenze u Italiji, gosp. Giorgia La Pira. Na kritike zašto se kao gradonačelnik zauzima za radnike, koji su ostali bez posla zbog gašenja njihove tvrtke, on odgovara: "Vi imate pravo samo jedno: da mi otkažete povjerenje. Ali nemate pravo govoriti: ‘Gospodine gradonačelniče, ti se ne smiješ zauzimati za ljude bez posla, bez kuće, bez socijalne skrbi!’ Ako netko trpi, ja znam točno što moram učiniti: zauzimati se za takvoga na sve moguće načine, koje ljubav sugerira a zakon dopušta."

Hvala ti, Gospodine, za Mladu Matanovu, za njen život i lijepi primjer finog preispitivanja savjesti! Čvrsto se nadamo da si je primio u svoju nebesku slavu.