Branko Čulo, "Gospin hodočasnik",
upravo je dopješačio s Ovčare, odakle je počeo još jedno svoje pokorničko
hodočašće Gospi u Međugorje, kad smo, nas nekoliko, razmišljali kako bismo
prišli dr. Slobodanu Langu. On je, naime, razgovarao s nekim poznatim
Vukovarcima i bilo nam je neugodno čovjeka prekidati u razgovoru. Tada nam je
prišao Branko Čulo, koji "u nogama" ima cijelu Europu, jer je jubilarnu
godinu 2000. propješačio od Den Haaga do Nove Bile, te od Nove Bile do Rima, i
sve to kao pokoru i kao svoj izraz ljubavi prema vlastitom narodu i prema
hrvatskim zatočenicima u Haagu. 23. rujna krenuo je s Ovčare pješice u Međugorje
i cijelim putem molio krunice Gospi u čast i za hrvatske branitelje. Jedan od
najvjernijih suradnika i prijatelja ovog "hodočasnika mira i dostojanstva"
jest upravo dr. Lang, koji ga je prošle godine ispratio iz Haaga i jednim
dijelom pješačio s njime.
Gospodine Lang, veoma mi je drago što
smo se upoznali. Pratim vaš humanitarni rad još iz vremena kad ste se s
albanskim rudarima spustili u jamu i pokazali svoju solidarnost s onima koji su
patili. Branko Čulo napomenuo je da s Vama vrijedi razgovarati i zbog osebujnog
životnog iskustva. Tko je, zapravo, dr. Slobodan Lang?
Moji su korijeni raznoliki i različiti,
i oni su me usmjeravali prema onome što vi zovete "dobrota ljudskog srca".
S jedne strane povezan sam s Dubrovnikom i s cijelom tradicijom Dubrovnika, a s
druge strane - moj je otac Židov iz Vinkovaca, a njegov otac je bio predsjednik
Židovske općine u Vinkovcima. I on se suočio s jednim velikim problemom na početku
Drugoga svjetskog rata, a to je - dobio je obavijest, kao predsjednik Židovske
općine, da će, ako ne pobjegne, biti ubijeno stotine drugih Židova. I on je
odbio mogućnost da pobjegne. Iako ga je jedan dominikanac pokušao spasiti,
koji je došao iz Dubrovnika u Vinkovce, ali je on i to odbio. On se svojevoljno
javio u Jasenovac kako bi zaštitio svoju zajednicu, za koju je bio odgovoran.
Tako da je ta odgovornost, ta odluka odgovornosti spram zajednice, u meni vrlo
duboka. Moj drugi nono bio je meštar Braće hrvatskog zmaja. Ja sam od malena
imao takav odgoj da moram naći put veze između sudbine tih dvaju naroda -
hrvatskog i židovskog. Ne mogu reći: "Ovaj ili onaj." Moj ujak je bio
veleposlanik kod Pape. Ja sam imao vrlo intenzivne te veze. Nikada nisam imao
prilike reći da sam za ovaj ili onaj dio Sv. Pisma, mora biti i Novi i Stari
zavjet. Morao sam razumjeti i jedno i drugo.
Sjećam Vas se iz 1989., iz 1991., iz
svih ratnih godina, uvijek ste se našli tamo gdje je trebalo spašavati nevine
ljude. Doživljavate li ikada i razočaranje? Jeste li ikada tako uspjeli da
sami sebi, recimo, možete čestitati?
Ja nikada nisam izlazio na lice mjesta,
a da pri tom ništa nisam postigao. Nikada nisam doživio ni da postignem sve!
Mislim da je to ključna pouka: ne bojati se da si preslab pa zbog toga ne
preuzimati odgovornost. Ne valja ni biti umišljen da si prejak, pa da možeš
sve rješavati. Ne možeš ni jedno, ni drugo. To nije ljudska sudbina. Božanski
si moćan, jer si Božji partner i ne možeš izmaknuti odgovornosti, ali i grešan
si, i kratkotrajan, i slab i neznajući. Nemoj ni pomisliti da si sam dovoljan.
Ja sam naprosto išao od jednoga mjesta do drugoga i činio sam onoliko koliko
sam mogao.
Vidjela sam Vas i u odori ZNG-a. Bili
ste hrvatski branitelj?
U ZNG sam ušao iz vrlo konkretnih
razloga. Ja nikada nisam spreman pucati, ali sam svejedno ušao u ZNG. Tada sam
imao 45 godina, a mladići do mene su bili dvadesetogodišnjaci. Bilo je potpuno
jasno da su im bile potrebne i starije generacije da budu uz njih, jer su oni
morali podnijeti teret da se u njih puca, opasnost maksimalnoga stresa, da
nemaju dovoljno oružja, i bilo je potpuno jasno da ljudi koji su zreliji,
stariji, školovaniji, trebaju biti s njima kad se navečer vrate kući, da im
mogu pomoći. Oni su uzeli križeve na sebe, a trebalo im je pomoći tako da se
bude pored njih. I mladići su bili spremni slušati!
Vi ste bili jedan od rijetkih
intelektualaca koji je odmah, na početku rata, stao na stranu žrtava i tamo
ostao do kraja. A ostali intelektualci? Jesu li Vas slijedili, recimo, u Novu
Bilu?
Mislim da je grijeh propusta koji se činio
tada to što se pustilo da mladi ljudi budu posve izloženi, a sveučilišni
profesori, najugledniji svećenici, zreli ljudi nisu otišli s njima - to je
veoma težak propust. Grijeh propusta je to da se do danas nije imalo hrabrosti
suočiti se s time. Značajni problemi u Hrvatskoj danas proizlaze iz grijeha
propustom i traže se krivci upravo da se ne bismo morali suočavati sa svojim
propustom.

Sad, profesore, imam jedno jako
konkretno pitanje. Sjedimo, uz kavu, u Vukovaru, gledamo Dunav i "lamentiramo", raspravljamo o životu. A mene, od dana kad je Carla del
Ponte objavila optužnicu protiv hrvatskih generala Ademija i Gotovine, muči
muk hrvatskih intelektualaca zbog te optužnice. Hrvatski generali su, naime,
optuženi za agresiju na Republiku Srpsku Krajinu, koja je proglasila
samostalnost 19. prosinca 1991., dakle - nakon pada Vukovara, Škabrnje..., i
time su poništena ljudska prava žrtava srpske agresije. Jeste li Vi osobno
poduzeli nešto s tim u vezi?
Ja o tome ne razmišljam na Vaš način.
Razmišljam o Kristu i o njegovu poslanju - o njegovu Križnom putu. Ne razmišljam
samo o jednoj postaji toga Križnog puta. Dvije stotine pacijenata vukovarske
bolnice hrvatski je privilegij koji joj daje pravo da formira Svjetski sud. I
sada, na putu prema formiranju tog Suda, mi padamo zbog naših iskrenih slabosti
i zbog nepravdi. Ali na sedmoj postaji ne možete reći da se više ne isplati
nositi križ. Zato što je sramotno kako izgleda to naše nošenje križa. Pa na
Križnom putu se mora proći kroz patnju, mora se doživjeti nepravde, pa prema
tome, ne možete od toga odustati. Treba doći do toga da nastane Svjetski sud.
Ovom narodu to je povjereno i nedavno, kad sam bio u Berlinu to sam rekao kad
sam govorio. "Ne smiju se napuštati bolnice!" Moramo ostati uporni u traženju
uspostave Svjetskoga suda.
Osobno mislim da je hrvatski narod, a
ovdje u Vukovaru to je danas još jasnije, "proročki narod" koji može
svijet obogatiti upravo iskustvom svoje patnje. Mislite li i Vi upravo tako, dok
spominjete našu ulogu u stvaranju Svjetskog suda?
Mislim da je Hrvatskoj dodijeljena uloga
koju je imao Isus prije dvije tisuće godina. Hrvatski narod sada mora puno više
osjećati opasnosti po cijelom svijetu. Hrvatskom narodu je povjereno da proživi
opasanosti koje su nam se dogodile. Ponavljam: da je o vukovarskoj bolnici na
vrijeme održan ozbiljan skup, Ruanda se sigurno ne bi dogodila!

Ali, dr. Lang…
Ne postoji "ali". "Ali" je
zabranjena riječ! Izvolite činiti dobro bez obzira na bilo što! Pročitajte
Knjigu o Jobu i razumjet ćete stvari. To što je netko stavljen u situaciju da
pokušava davati, a da to drugi ne razumiju, ne ispričava te od obveze da
nastaviš "gurati svoje" i činiti dobro! Nema te riječi koja bi opravdala
nečinjenje dobra. Ja sam rastao u uvjerenju da je dobar čovjek onaj koji mrzi
Nijemce. Sve je bilo jednostavno dok se nisam, sa svojih dvanaest godina,
upoznao s jednim njemačkim svećenikom, koji je i sam iskusio patnju. I pitao
sam se: "Što je sad ovo? Moje konstrukcije u glavi odjednom su se srušile! I
1991. sve mi se srušilo, sve je kolabriralo, sve se raspalo. Jer, znanost nije
funkcionirala, ništa svjetovno nije funkcioniralo, samo mi je razum govorio da
odem u cinizam da bih se maknuo od svega, da bih se povukao od svega. Onda sam
se našao u Mokošici i suočio se s Ranjenim Kristom. I tako - morao sam doći
do sudbine koja se dogodila ovom narodu. U ovom ratu, mi smo se suočili s
Ranjenim Kristom - u ovom ratu Krist je ranjen! Zašto je ranjen? Preuzeo je naše
rane!
A što znači biti ranjen?
To znači da nam pruža priliku da mu možemo
pomoći. Ovaj se narod suočio s nepravdom, sa sudbinom, ali nije mu oduzeto
pravo da Kristu ljudski pruži pomoć! I - hoće li to učiniti ili ne? Crkva i
bolnica Nova Bila je stvorena zato da pomogne Ranjenom Kristu. Do 2000. godine
tamo je rođeno 4.000 djece! To je dvostruko više od broja onih koji su ondje
izgubili život kada sam tamo prvi put bio. Za mene je to čudo! Upravo to da se
uzeo jedan kamen i da se iz tog kamena napravila crkva. Čudo je i to da je
ovdje tolika moć života. Ovaj narod tu snagu života može dati cijelom
Planetu. Jedan stvarno mali narod... Jer mu je dan privilegij da spoznaje koje
on ima, da su nužne: Kako da se pomogne bolnicama, kako da se suprotstavi mržnji,
kako da se omogući dobro - to je ovaj narod dobio.
Branko Čulo i ja skupljamo svjedočanstva
jedino o dobru. Ne možemo samo prepoznavati zločine, ne možemo samo tražiti
opravdanje za neuspjehe. Možemo i moramo tražiti načine i činiti dobro.
Jer, dobro je činiti dobro, mislite reći?
Dobro je - svako dobro!
Razgovarala: MAŠA HORVAT