VERITAS NA KAVI S DR. SLOBODANOM LANGOM

 POMOĆI RANJENOM KRISTU

Branko Čulo, "Gospin hodočasnik", upravo je dopješačio s Ovčare, odakle je počeo još jedno svoje pokorničko hodočašće Gospi u Međugorje, kad smo, nas nekoliko, razmišljali kako bismo prišli dr. Slobodanu Langu. On je, naime, razgovarao s nekim poznatim Vukovarcima i bilo nam je neugodno čovjeka prekidati u razgovoru. Tada nam je prišao Branko Čulo, koji "u nogama" ima cijelu Europu, jer je jubilarnu godinu 2000. propješačio od Den Haaga do Nove Bile, te od Nove Bile do Rima, i sve to kao pokoru i kao svoj izraz ljubavi prema vlastitom narodu i prema hrvatskim zatočenicima u Haagu. 23. rujna krenuo je s Ovčare pješice u Međugorje i cijelim putem molio krunice Gospi u čast i za hrvatske branitelje. Jedan od najvjernijih suradnika i prijatelja ovog "hodočasnika mira i dostojanstva" jest upravo dr. Lang, koji ga je prošle godine ispratio iz Haaga i jednim dijelom pješačio s njime.

Moji su korijeni raznoliki i različiti, i oni su me usmjeravali prema onome što vi zovete "dobrota ljudskog srca". S jedne strane povezan sam s Dubrovnikom i s cijelom tradicijom Dubrovnika, a s druge strane - moj je otac Židov iz Vinkovaca, a njegov otac je bio predsjednik Židovske općine u Vinkovcima. I on se suočio s jednim velikim problemom na početku Drugoga svjetskog rata, a to je - dobio je obavijest, kao predsjednik Židovske općine, da će, ako ne pobjegne, biti ubijeno stotine drugih Židova. I on je odbio mogućnost da pobjegne. Iako ga je jedan dominikanac pokušao spasiti, koji je došao iz Dubrovnika u Vinkovce, ali je on i to odbio. On se svojevoljno javio u Jasenovac kako bi zaštitio svoju zajednicu, za koju je bio odgovoran. Tako da je ta odgovornost, ta odluka odgovornosti spram zajednice, u meni vrlo duboka. Moj drugi nono bio je meštar Braće hrvatskog zmaja. Ja sam od malena imao takav odgoj da moram naći put veze između sudbine tih dvaju naroda - hrvatskog i židovskog. Ne mogu reći: "Ovaj ili onaj." Moj ujak je bio veleposlanik kod Pape. Ja sam imao vrlo intenzivne te veze. Nikada nisam imao prilike reći da sam za ovaj ili onaj dio Sv. Pisma, mora biti i Novi i Stari zavjet. Morao sam razumjeti i jedno i drugo.

Ja nikada nisam izlazio na lice mjesta, a da pri tom ništa nisam postigao. Nikada nisam doživio ni da postignem sve! Mislim da je to ključna pouka: ne bojati se da si preslab pa zbog toga ne preuzimati odgovornost. Ne valja ni biti umišljen da si prejak, pa da možeš sve rješavati. Ne možeš ni jedno, ni drugo. To nije ljudska sudbina. Božanski si moćan, jer si Božji partner i ne možeš izmaknuti odgovornosti, ali i grešan si, i kratkotrajan, i slab i neznajući. Nemoj ni pomisliti da si sam dovoljan. Ja sam naprosto išao od jednoga mjesta do drugoga i činio sam onoliko koliko sam mogao.

U ZNG sam ušao iz vrlo konkretnih razloga. Ja nikada nisam spreman pucati, ali sam svejedno ušao u ZNG. Tada sam imao 45 godina, a mladići do mene su bili dvadesetogodišnjaci. Bilo je potpuno jasno da su im bile potrebne i starije generacije da budu uz njih, jer su oni morali podnijeti teret da se u njih puca, opasnost maksimalnoga stresa, da nemaju dovoljno oružja, i bilo je potpuno jasno da ljudi koji su zreliji, stariji, školovaniji, trebaju biti s njima kad se navečer vrate kući, da im mogu pomoći. Oni su uzeli križeve na sebe, a trebalo im je pomoći tako da se bude pored njih. I mladići su bili spremni slušati!

Mislim da je grijeh propusta koji se činio tada to što se pustilo da mladi ljudi budu posve izloženi, a sveučilišni profesori, najugledniji svećenici, zreli ljudi nisu otišli s njima - to je veoma težak propust. Grijeh propusta je to da se do danas nije imalo hrabrosti suočiti se s time. Značajni problemi u Hrvatskoj danas proizlaze iz grijeha propustom i traže se krivci upravo da se ne bismo morali suočavati sa svojim propustom.

Ja o tome ne razmišljam na Vaš način. Razmišljam o Kristu i o njegovu poslanju - o njegovu Križnom putu. Ne razmišljam samo o jednoj postaji toga Križnog puta. Dvije stotine pacijenata vukovarske bolnice hrvatski je privilegij koji joj daje pravo da formira Svjetski sud. I sada, na putu prema formiranju tog Suda, mi padamo zbog naših iskrenih slabosti i zbog nepravdi. Ali na sedmoj postaji ne možete reći da se više ne isplati nositi križ. Zato što je sramotno kako izgleda to naše nošenje križa. Pa na Križnom putu se mora proći kroz patnju, mora se doživjeti nepravde, pa prema tome, ne možete od toga odustati. Treba doći do toga da nastane Svjetski sud. Ovom narodu to je povjereno i nedavno, kad sam bio u Berlinu to sam rekao kad sam govorio. "Ne smiju se napuštati bolnice!" Moramo ostati uporni u traženju uspostave Svjetskoga suda.

Mislim da je Hrvatskoj dodijeljena uloga koju je imao Isus prije dvije tisuće godina. Hrvatski narod sada mora puno više osjećati opasnosti po cijelom svijetu. Hrvatskom narodu je povjereno da proživi opasanosti koje su nam se dogodile. Ponavljam: da je o vukovarskoj bolnici na vrijeme održan ozbiljan skup, Ruanda se sigurno ne bi dogodila!

Ne postoji "ali". "Ali" je zabranjena riječ! Izvolite činiti dobro bez obzira na bilo što! Pročitajte Knjigu o Jobu i razumjet ćete stvari. To što je netko stavljen u situaciju da pokušava davati, a da to drugi ne razumiju, ne ispričava te od obveze da nastaviš "gurati svoje" i činiti dobro! Nema te riječi koja bi opravdala nečinjenje dobra. Ja sam rastao u uvjerenju da je dobar čovjek onaj koji mrzi Nijemce. Sve je bilo jednostavno dok se nisam, sa svojih dvanaest godina, upoznao s jednim njemačkim svećenikom, koji je i sam iskusio patnju. I pitao sam se: "Što je sad ovo? Moje konstrukcije u glavi odjednom su se srušile! I 1991. sve mi se srušilo, sve je kolabriralo, sve se raspalo. Jer, znanost nije funkcionirala, ništa svjetovno nije funkcioniralo, samo mi je razum govorio da odem u cinizam da bih se maknuo od svega, da bih se povukao od svega. Onda sam se našao u Mokošici i suočio se s Ranjenim Kristom. I tako - morao sam doći do sudbine koja se dogodila ovom narodu. U ovom ratu, mi smo se suočili s Ranjenim Kristom - u ovom ratu Krist je ranjen! Zašto je ranjen? Preuzeo je naše rane!

To znači da nam pruža priliku da mu možemo pomoći. Ovaj se narod suočio s nepravdom, sa sudbinom, ali nije mu oduzeto pravo da Kristu ljudski pruži pomoć! I - hoće li to učiniti ili ne? Crkva i bolnica Nova Bila je stvorena zato da pomogne Ranjenom Kristu. Do 2000. godine tamo je rođeno 4.000 djece! To je dvostruko više od broja onih koji su ondje izgubili život kada sam tamo prvi put bio. Za mene je to čudo! Upravo to da se uzeo jedan kamen i da se iz tog kamena napravila crkva. Čudo je i to da je ovdje tolika moć života. Ovaj narod tu snagu života može dati cijelom Planetu. Jedan stvarno mali narod... Jer mu je dan privilegij da spoznaje koje on ima, da su nužne: Kako da se pomogne bolnicama, kako da se suprotstavi mržnji, kako da se omogući dobro - to je ovaj narod dobio.

Branko Čulo i ja skupljamo svjedočanstva jedino o dobru. Ne možemo samo prepoznavati zločine, ne možemo samo tražiti opravdanje za neuspjehe. Možemo i moramo tražiti načine i činiti dobro.

Dobro je - svako dobro!