Te je godine nedaleko od Betlehema, uz pastire, stado čuvao i jedan dječak. Siromašna majka otpravila ga je s rodbinom da im pomaže oko ovaca. Znala je da će tako biti koristan, nešto naučiti i svaki dan imati kruha, što kod kuće nije uvijek bio slučaj. Otpravljajući ga teška srca, onako nejakog, dade mu malo psetance. Da se imadne s kime igrati, da ga grije za hladnih noći, da ga mogne zagrliti kad se rastuži za majkom i za domom, jer njezin sinak još uvijek bijaše maleno i razigrano dijete.

I doista dječak i psić postadoše pravi i nerazdvojni prijatelji. Kad je valjalo raditi oni su započinjali igru, kad je trebalo šutjeti pašnjacima bi se razlijegao smijeh i lavež, kad je trebalo ovce prikupljati oni su ih u trku rastjerali. Često su zbog toga od starijih slušali prijekore, ponekad zaslužili kaznu, ali ih nitko nije mogao rastaviti. Ta oboje bijahu maleni, željni igre i ljubavi.

I anđeoski zbor u hladnu zvjezdanu noć zaori pjesmu hvale slaveći Boga i zazivajući mir na ljude, miljenike Božje. I sve je izgledalo kao san, ali ne bijaše san i zato se pastiri umah dogovoriše kako im valja žurno poći i pokloniti se Djetetu. Užurbano pripremiše darove za Malenog Božića. Svatko je ponio nešto: janje, ovcu, vrč svježega toplog mlijeka, najbolji komad sira, rumeni i mirisni kruh. Uzimahu najbolje od svog siromaštva. I nitko se nije obazirao na dječaka, a on je i dalje nepomično sjedio uz vatru i svejednako u srcu slušao glas anđela: "...Djetešce povijeno u pelenice leži u jaslama!"

"Što li ću ja ponijeti Djetetu? Ja nemam ništa!" - zabrinuto je mrmljao, a onda ipak krenu, potrča u noć za pastirima, a uz njega je radosno, u stopu ga prateći, trčkarao psić.

Tužno je razmišljao: ni jedna ovca, ni jedno janje ne bijaše njegovo; zadnju koricu kruha i grudicu sira podijelili su za večeru on i psić; a i ova frulica u džepu, što je neko vrijeme rezbari, nedovršena je i neprikladna za dar. Baš ničeg nema da to daruje Djetetu. S tim mislima i on stiže pred Betlehemsku spiljicu.

I uistinu, u jaslama, povijeno u pelenice ležaše majušno Dijete. Vol i magarac dahom grijahu nad njime prohladni zrak, a na prosutoj slamici nad snom Sinka bdjeli su Marija i Josip. Sveta tišina i blagost vladali su prostorom. Pastiri, ugledavši Dijete, padoše na koljena i pokloniše se Djetetu što ga anđeo Gospodnji imenova Spasiteljem - Kristom, Gospodinom! Tad Marija uze usnulog Dječaka na ruke i pozva pastire da se približe, a oni zagledavaše s ljubavlju i strahopoštovanjem prelijepo lice dugo dozivanoga i željenog Spasitelja. Ispričaše što im anđeo reče za Dijete, te zajedno s Josipom i Marijom dadoše slavu i hvalu Bogu, onda se još jednom duboko pokloniše Djetetu, na zemlju staviše svoje darove i sretni odoše.

Stigavši k vatri nemalo se iznenadi jer tamo ga je, veselo lajući i mašući repićem, pozdravljao njegov psić. Dječak ustuknu u čudu, a onda ne razmišljajući uze psića u naručje i otrča put spiljice. Tiho se približi jaslicama i pod njih stavi psića naredivši mu ozbiljno: "Tu je tvoje mjesto! Od sad čuvaš Božansko Dijete, upamti to!"

Trčao je brzo, brže nego ikad. Na jednom dijelu gdje se staza provlači kroz stijenu pred njega iz mraka veselo istrča psić. "Ti zaista ne razumiješ, strogo mu reče dječak, "ja želim da ostaneš kod Djeteta, baš zato što te volim, njemu te poklanjam. Hajde, idemo natrag!"

Kad je dječak ponovno ušao u spiljicu Marija je hranila Dijete. Dječak mu se pokloni, iz džepa izvuče komad užeta i zaveza psića za jaslice, te htjede krenuti, ali ga Marija zaustavi: "Dijete, dođi, pogledaj, Isus se probudio!" I dječak vidje prekrasne oči sjajne k’o zvjezdano nebo, duboke k’o planinsko jezero i tople k’o oči njegove majke.

"Kako je lijep! Gle, smiješi se!" - ushićeno je govorio Mariji gledajući malog Isusa.

"Naravno, to ti on zahvaljuje na prekrasnom daru", reče Marija i pomilova dječaka po raščupanoj kosi, "i želi ti reći da povedeš sa sobom psića!"

"Zar ne želi primiti moj dar?" - rastuži se dječak. Majka ga slobodnom rukom prigrli k sebi i tiho prošapta: "Isus je primio tvoj dar, a psića ti vraća."

"Oprosti, ne razumijem." - reče zbunjeno.

"Vidiš, poklanjajući psića Isusu ti si mu najprije darovao svoje srce, a to je Isusu najdraži dar i zato će Isus zadržati tvoje srce, a psića ti vraća. Zapravo, sad ga on tebi daruje. Odveži ga i slobodno ga povedi sa sobom. Ta svaki put kad ti se psić vraćao učinio je to zato jer ga je Isus slao natrag k tebi." - Majka je smireno objašnjavala jednakom ljubavlju grleći u krilu dva dječaka - svog milog Jedinorođenca i ovog malog pastirčića. I dječak presretan poskoči, poljubi u nasmiješene obraze Isusa, a onda i Majku, odveže psića i pojuri prema vratima, odlazeći razdragano viknu: "Isuse, ostavljam ti svoje srce zauvijek, od sad si ti moj najdraži prijatelj!"