>[SADRŽAJ]<
O RIJEČI BOŽJA, KOJU JE OČEVO SRCE IZNJEDRILO!
SIN BOŽJI I MARIJIN SIN
Kršćanska
povijest i teologija, u kojoj je bilo i toliko kristoloških hereza, bjelodano
pokazuju kako je poslije otajstva Presvetoga Trojstva najteže razumjeti otajstvo
Utjelovljenja. To ipak ne znači da o tome ne treba razmišljati, govoriti i
osobito propovijedati, jer što bi bila kršćanska vjera bez ustrajnoga,
marljivog i odvažnog nastojanja oko sve dublje spoznaje Krista Gospodina? Stoga
i sv. Antun, kao pravi teolog i učitelj Novoga saveza, u svojim propovijedima
naviješta cjelovitoga Krista. On se ne boji ni jednostavnim vjernicima govoriti
o najuzvišenijim otajstvima Krista Gospodina. Pri tome svoje plodove razmišljanja
i teološke tvrdnje vrlo rado obogaćuje i dopunja teološkim izričajima i
tvrdnjama crkvenih otaca i naučitelja.
Otajstva Isusova zemaljskoga života stalni su predmet Antunovih propovijedi jer on ne govori filozofskim jezikom koji bi bio dopunjen evanđeoskim riječima, nego naviješta spasonosni pohod što ga je svojim zemaljskim životom učinio utjelovljeni Sin Božji. Stoga gotovo da nema nijednoga događaja Isusova zemaljskoga života kojemu Antun nije posvetio dovoljno pažnje u nastojanju da ga presadi u život kršćana.
On na čudesan način ističe i Marijinu ulogu u otajstvu utjelovljenja i zato rado govori o dvostrukom rađanju Isusa Krista: rađanje od Oca u vječnosti i od Marije u vremenu. "Otac daje božanstvo, Majka čovještvo; Otac uzvišenost, Majka krhkost." No, to što je Isusu dala ljudsku krhkost, to za Mariju nije nedostojno ili kao neki nedostatak, nego je to velika milost i povlastica iznad svih povlastica, što Antun izriče kliktajem za koji se nadahnjuje na sv. Bernardu: "Rodi, dakle, Sina. Kojega Sina? Boga, Sina Božjega. O sretnija od svih sretnika, koja si Sina podarila Bogu Ocu! Ako je istina da je Marija Isusu dala smrtno tijelo, ne smije se nikad zaboraviti da je onaj koga je ona rodila doista Sin Božji. Stoga Antun ponovno kliče: "Hvala Ti, Djevice slavna, jer po tebi je Bog s nama!"
U rađanju po čovještvu Antun razlikuje dvije etape ili dva puta Isusa Krista. "Prvi put bijaše od Oca do Majke, a taj se put naziv ljubavlju...Drugi put od Majke u svijet, a taj se put naziva poniznošću." Utjelovljenje je promatrano kao put poniznosti i siromaštva Sina Božjega, po kojemu je ljudska narav uzvišena. Koliko je Antun duboko proživljavao bogatstvo Utjelovljenja pokazuje i tvrdnjom da će se njegova punina dogoditi tek u ostvarenom blaženstvu svih koji ga prihvate kao svoju uzvišenost i mogućnost punoga sjedinjenja s Bogom...
Lako je uočiti da se sv. Antun ne poziva prije svega na spekulativno razmišljanje o otajstvu Utjelovljene Riječi, nego ih potiče na kontemplaciju Isusa kako ga prikazuju evanđelja i na praktičnu primjenu za naš život i na svakidašnje ponašanje. Njegova kristologija je poticaj i pobudnica da čovjek svoj pogled usmjeri na središnje zbilje Kristove egzistencije: utjelovljenje, otkupiteljsku žrtvu i spasonosno uskrsnuće koje nam obećava blaženo gledanje.
NIKOLA VUKOJA