"Vi mene ubijate. Opraštam vam i vjerujem da vam i Bog oprašta" - posljednje su riječi o. Alfonsa Lópeza, jednog od šest mučenika franjevaca konventualaca, ubijenih u španjolskom građanskom ratu 1936. godine. Oprostio je ubojicama kao i njegov Učitelj Isus na križu: "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" (Lk 23, 34) Pokazao je zajedno s petoricom svoje subraće i s drugim španjolskim mučenicima, koje je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženima (ukupno njih 233) u Rimu 11. ožujka 2001., da nema veće ljubavi od one da netko život svoj položi za svoje prijatelje. (Usp. Iv 15, 14) A oni su položili svoj život za vjeru, za Isusa Krista, za Crkvu i za mir u Španjolskoj.

* * *

Što se to događalo u Španjolskoj tridesetih godina 20. stoljeća? Još iz 19. stoljeća ova zemlja baštini nestabilnost, koja posebno dolazi do izražaja odlaskom monarhije i uspostavom Republike; naime, na izborima 12. travnja 1931. godine pobijedile su lijeve snage: republikanci i socijalisti. Tada Crkva postaje meta mnogih napada. No do pravog progona Crkve dolazi tek poslije izbora u veljači 1936., kada su pobijedili socijalisti, komunisti i republikanci, i nakon vojnog udara generala Franciska Franca, 17. srpnja 1936., kada počinje građanski rat. Tada Juan Peiró piše: "Ako postoji Bog, ubijte ga u žaru revolucije!" Radio Barcelona prenosi zapovijed: "Treba srušiti Crkvu i sve ono što na nju podsjeća." Članovi komiteta dobivaju zapovijedi poput ove: "Ako se radi o svećenicima, nema milosti: treba ih sve poubijati bez milosrđa; imamo naređenje da ubijemo sve biskupe, svećenike i fratre." Kad su neki tražili objašnjenje, što učiniti sa svećenikom koga narod poštuje zbog njegove dobrote i plemenitosti, odgovor je bio: "Naređujemo vam da ih sve poubijate, u prvom redu one koje držite boljima i svetijima!"

I doista nastao je neviđen progon Crkve sa strane republikanaca. Posljednjih dana mjeseca srpnja 1936. svakog dana ubijano je oko 60 svećenika, a na blagdan sv. Jakova, 25. srpnja, ubijeno je čak 95 svećenika. Takav ritam ubijanja svećenika i redovnika nastavljen je i kroz mjesec kolovoz. Za vrijeme španjolskoga građanskog rata (1936-1939) komunisti su ubili: 13 biskupa, 4.184 biskupijska svećenika i sjemeništarca, 2.365 redovnika, 283 redovnice i na tisuće vjernika laika. A ubijeni su zato što su bili svećenici, redovnici, katolici, zato što su vjerovali u Boga. Bili su to teški dani za Crkvu u Španjolskoj, ali danas se ta Crkva ponosi sa svojim mučenicima. Progon Crkve u Španjolskoj prestao je slomom republikanaca, u prvoj polovici 1939. godine. Računa se da je u vrijeme građanskog rata u Španjolskoj poginulo oko milijun ljudi.

* * *

Sinovi sv. Franje Asiškoga dospjeli su u Španjolsku nakon odobrenja Reda (1209.). Već je 1217. tamo je osnovana provincija Manje braće. Do 1568. u Španjolskoj su cvale 3 provincije franjevaca konventualaca s oko 120 samostana. Te godine dolazi do zatvaranja samostanâ i nestanka ovog Reda u Španjolskoj. Povratak franjevaca konventualaca u Španjolsku nastaje tek koncem 19. stoljeća. Carlos Salvador Remón došao je iz Španjolske u Rim da postane kamaldulećanin, no on prelazi franjevcima konventualcima i polaže zavjete 1879. s imenom Miguel. Kao svećenik dovodi iz Španjolske u Italiju grupu mladića koji čine prvu jezgru ovog Reda u Španjolskoj. Prvi samostan franjevaca konventualaca osnovan je 1905. u Granollersu, blizu Barcelone, koji je 1936. godine dao 6 mučenika. Proglašeni su blaženima 11. ožujka 2001.: o. Alfonso López, fra Miguel Remón, o. Modesto Vegas, o. Dionisio Vicente, fra Francisco Remón i o. Pedro Rivera. Kasnije dolazi do osnivanja još nekih samostani i 1950. godine nastaje današnja španjolska provincija. Sada ova provincija ima 13 samostana i više od 90 redovnika. Provincija ima i svoju kustodiju u Kolumbiji, koja broji 5 samostana i više od 50 redovnika s klericima i novacima.

Crkva i samostan u Granollersu zapaljeni su 20. srpnja 1936. Redovnici su se razbježali i skrivali kod dobrih katoličkih obitelji. No njih 6 dalo je svoje živote za Boga, Isusa Krista i za Crkvu. Evo nekih crtica iz života ovih mučenika, blaženika.

1. O. Alfonso López. Rođen je u Secorúnu 16. studenog 1878. Na krštenju dobiva ima Federico. Kao mladić želio je postati redovnik i polazi u jednu benediktinsku opatiju u Australiju. No, vraća se u Španjolsku i 1906. ulazi u samostan u Granollersu. Novicijat i bogosloviju završava u Italiji. Bio je jedno vrijeme ispovjednik u Loretu. Po povratku u Španjolsku obnaša službu učitelja novaka i kandidata za redovnički život. Bolovao je od dijabetesa. Bio je revan redovnik, čovjek molitve, pobožan Euharistiji i Djevici Mariji. Imao je materinsku brigu prema onima koji su mu bili povjereni. Nakon izbijanja građanskog rata sklanja se zajedno s fra Miguelom i fra Bonaventurom Remónom kod jedne obitelji. Bježali su od smrti, a istovremeno se pripremali za nju. 3. kolovoza 1936. uhićeni su i zlostavljani. Odvedeni su na stratište i strijeljani. Fra Bonaventura, teško ranjen, preživio je strijeljanje i postaje svjedok svega što se događalo (umro je 1963. godine). Tijelo o. Alfonsa pokopano je u zajedničkoj grobnici. Kasnije je jedan od ubojica izjavio: "Iako sam ubio mnogo ljudi, posebno me peče savjest što sam ubio jednog fratra ovog samostana (u Granollersu) koga su zvali otac Alfonso. Prije smrti rekao nam je: ‘Vi me ubijate. Opraštam vam i vjerujem da vam i Bog oprašta.’"

2. Fra Miguel Remón. Rođen je u Caudéu 17. rujna 1907. i kršten s imenom Eugen. Ušao je u samostan u Granollersu 1925., gdje je poslije novicijata bio kuhar i vratar, a u slobodno vrijeme kao redovnički brat išao je prositi. Bio je vrlo prijazan i miroljubiv. Kod oproštaja od obitelji kod koje se sklonio u vrijeme progona rekao je: "Spreman sam za Krista umrijeti." Kad su tražili od njega, kao i od o. Alfonsa Lópeza i fra Bonaventure Remóna, da se odrekne vjere, rekao je: "Nećemo se odreći onoga što smo prigrlili." Ubijen je 3. kolovoza 1936. zajedno s o. Alfonsom i pokopan u zajedničku grobnicu.

3. O. Modesto Vegas. Rođen je 24. veljače 1912. u La Serna (Palencia). Kao dječak bio je ministrant. Ušao je s 12 godina u franjevačko sjemenište u Granollersu. Bogosloviju je završio u Osimu u Italiji, gdje je 1934 zaređen za svećenika. Vratio se u Granollers i vršio razne svećeničke službe. Bolovao je od tuberkuloze i izgubio jedno plućno krilo. Imao je žestoku narav, no bolest ga je učinila plemenitim. Kad je izbio građanski rat, sklonio se kod obitelji kod koje je radila njegova sestra Carmen. No, 27. srpnja uputio se prema bolnici misleći da će tamo biti manje zapažen. Na tom putu djeca su ga prepoznala, iako je bio obučen u građansko odijelo, i počela vikati: "Oče Modesto, oče Modesto!" Dakako, to je bilo dovoljno miliciji da ga uhiti. Odveli su ga u šumu i oko 17 sati strijeljali. Pokopan je u zajedničku grobnicu.

4. O. Dionisio Vicente. Rođen je 9. listopada 1871. u Caudéu. Novicijat i bogoslovne nauke završio je u Italiji. Za svećenika je ređen 1894. ili 1898. u Rimu. Doktorirao je iz teologije 1895. Poslije svećeničkog ređenja o. Dionizije bio je neko vrijeme profesor latinskog jezika u samostanu u Cresu. Vršio je razne svećeničke službe u Italiji, bio je i ispovjednik u Loretu. Od 1912. do 1930. predaje razne predmete u sjemeništu u Granollersu u Španjolskoj. Bio je uporan, okretan, ljubitelj knjige, učen i pobožan. Zbog mrene na očima vid mu je sve više slabio. Sluzi Božjem fra Giacomu Bulgaru bio je učitelj u novicijatu u Bresci 1930/31.godine. Kad je izbio građanski rat, bio je zamjenik gvardijana u Granollersu. Sklonio se u bolnicu zbog bolesti, ali i misleći da ga tamo neće pronaći progonitelji. No 31. srpnja uhitili su ga i mučili. Strijeljan je tog istog dana zajedno s fra Franciskom Remónom. Pokopan je u zajedničku grobnicu.

5. Fra Francisco Remón. Rođen je 22. rujna 1890. u Caudéu. Ušao je u samostan u Granollersu 1906., a potom otišao u Italiju, gdje je 29. studenog 1912. na grobu sv. Franje u Asizu položio prve redovničke zavjete u ruke o. Jeronima Milete, kasnijega šibenskog biskupa. U Asizu je do 1935. obnašao službu sakristana u bazilici sv. Franje. Njegova posebna ljubav bila je pravljenje božićnih jaslica, što se i danas spominje kod pravljenja jaslica u bazilici sv. Franje. Kad je izbio građanski rat, i on je tražio utočište kod katoličke obitelji. Želio je podnijeti mučeništvo i govorio da on toga nije dostojan. Uhićen je 20. srpnja 1936. Od povreda koje su mu nanesene zlostavljanjem zadobio je unutrašnje krvarenje i završio u bolnici u Granollersu, gdje se ispovjedio kod o. Dionizija. Strijeljan je zajedno s o. Dionizijem 31. srpnja. Pokopan je u zajedničku grobnicu.

6. O. Pedro Rivera. Rođen je 3. rujna 1912. u Villacrecesu od roditelja koji su bili pastiri. Godine 1925. ulazi u franjevačko sjemenište u Granollersu. Teološke studije završio je u Rimu, gdje je 1935. zaređen i za svećenika. Po povratku u Španjolsku imenovan je gvardijanom u Granollersu. Bio je sposoban, pobožan i razborit. Posebno je bio pobožan Majci Božjoj; napisao je dvije pjesme njoj u čast. Kad je izbio građanski rat, uhićen je ali i pušten, jer je u toj grupi svećenika i redovnika bio i jedan svećenik koji je vjenčao šefa komiteta u Granollersu. Kod ponovnog uhićenja u Barceloni rekao je progoniteljima: "Na raspolaganju sam vam!". Kako je bio plemenit, rekao je vlasnici stana kod koje se bio sklonio: "Zbogom, gospođo Gregorija, hvala vam na svemu, oprostite zbog neprilika!" Ubijen je vjerojatno 6. rujna 1936. Kako je ubijen, ne zna se. Neki su mišljenja da je strijeljan, drugi da je bačen živ u bunar kao i mnogi drugi, a neki opet misle da je živ ili mrtav bio bačen svinjama za hranu. Njegovo tijelo kao i tijela njegovih pet drugova nije bilo moguće identificirati.

* * *

Hvala ti, Gospodine, za ovih šest mučenika, svjedoka vjere! Sv. Franjo Asiški rekao je za prvih pet franjevačkih mučenika u Maroku: "Sada uistinu mogu reći da imamo petero braće!" Mučenici su pravi Kristovi sljedbenici, jer daju svoj život za ljude kao što ga je i On dao na križu za sve nas. I u našoj domovini bilo je tijekom Domovinskog rata pravih mučenika, ljudi koji su ubijeni zato što su bili vjernici, kršćani, katolici. Trebalo bi ih oteti zaboravu i staviti na svijećnjak da svima svijetle.

AUGUSTIN KORDIĆ