BOŽJA RIJEČ ČOVJEKU 

TAJNU BIBLIJE U PUNINI OTKRIVA ISUS KRIST

Zajedničko je ovim događajima do su to vremena kušnje i patnje. U izlasku narod je ugrožen i bježi pred faraonovim kolima, pati od nestašice hrane i vode... U babilonskom izgnanstvu narod je porobljen i ponižen, nastanjen na "rijekama babilonskim", u plaču spominje se Siona i Jeruzalema te izgovara svoju zakletvu: "Nek’ se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek’ mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje." (Ps 137)

U Izlasku iz Egipta Izrael je osjetio dašak slobode, a u sklapanju Saveza doživio je Božju milosnu ljubav: postaje Jahvina "predraga svojina", "kraljevsko svećenstvo, narod svet". (Izl 19, 5s) U babilonskom izgnanstvu patnja mu otkriva Boga ljubavi. To su trenuci iskrenog obraćenja i otkrića Božje riječi, koja mu otkriva veličinu Boga i ludost poganstva i njihovih božanstava. Tako nestaje hramski kult i pisana Božja riječ dobiva prednost.

U babilonskom izgnanstvu Izrael, narod Saveza, postaje narod Knjige, narod koji protiv svake nade ne gubi nade. Narod otkriva Božju muku i patnju u očitovanu svoje očinske ljubavi kroz povijest spasenja.

To su i slika pisane Riječi, koja je uknjižena u slabostima ljudskih sredstava, nastala u šatoru, u štali, u kućercima od blata, među siromašnom i poniženom narodu. Tu je započeo razgovor ljubavi.

Biblija je doista razgovor ljubavi Boga našega sa svojim narodom. Ona je najuzvišenija molitva. Ona raste među onima koji ne gube nade, koji su puni predanja i radosti, koji čekaju otkupljenje po vjeri, ponosni na Ime koje ih okuplja, iako je to ime prezreno među narodima. Spasenje je ponuđeno svima, pa i samoj Ninivi, koja je simbol mržnje izraelskog naroda.

Počevši od Mojsija i svih proroka (Lk 24, 27)

Tajnu Biblije u punini otkriva Isus Krist. Pismo, Biblija Starog zavjeta, govori o njemu. Uskrsli tumači što u svim pismima ima o njemu. Biblija je patnja Boga, Božje ljubavi, koja se u Isusu Raspetom i Uskrslom ostvarila u punini. I može početi Novi savez, Sveto pismo Novog saveza koje otkriva tajnu Staroga. Sam Isus Krist koji je sadržaj i cilj Staroga zavjeta, otkriva smisao Staroga zavjeta i s Njim počinje pisana Riječ Božja Novoga zavjeta, koja sa Starim zavjetom čini jednu jedincatu knjigu. Ta knjiga je Isus Krist. On je patnja i muka ljubavi Boga našega koja nam se otkriva u Kristu.

I Novi zavjet je nastao u skromnosti i siromaštvu. Prva knjiga, Prva poslanica Solunjanima, napisana je u večernjim satima odmora u prašnjavoj radionici Sile i Akvile u Korintu. Tako su nastajale i druge knjige, sve do posljednje, Otkrivenja sv. Ivana.

Danas među tolikim sredstvima društvenog priopćavanja, Riječ Božja se jedva čuje. Kao da će je moderna otkrića širenja vijesti i senzacija ipak konačno uspjeti ušutkati. Bila bi ona davno ušutkana da je to ljudska riječ, kao što su ušutkane tolike velike riječi "velikih" ljudi tijekom povijesti. Ali Biblija je riječ Božja, govori o ljubavi Boga našega, koja nam se otkriva u Raspetom i Uskrslom, i koja nam jedina otkriva smisao postojanja čovjeka i svijeta, te svrhu svega. A Božja ljubav je jača od smrti i od svakoga uništenja. Ona je danas i uvijek sila koja spašava.

DJELIMA LJUBAVI STVARA SE CIVILIZACIJA LJUBAVI (1)

Na prijelazu u treće tisućljeće ljudsko društvo se nekako osjeća nesigurnim i nesretnim. Prodrmano je tolikim zlima. Dosta je spomenuti neka. Obitelj je ugrožena, prijete joj homoseksualnost i seksualni razvrat, pedofilija, droga, alkohol... Zatim slijedi kriminal na svim područjima društvenog života, terorizam na međunarodnom planu. Glad vlada na tolikim područjima trećeg svijeta u kojem od gladi i od njezinih posljedica dnevno umiru tisuće djece. Sve to daje slutiti da budućnost nije tako ružičasta, da ulazimo u mračno razdoblje mržnje i mraka, nesigurnosti i nečovječnosti, u kojem čovjek čovjeku neće biti više brat, nego vuk koji drugoga proždire i uništava.

Tome nasuprot Crkva naviješta civilizaciju ljubavi. Gleda u budućnost vedro i optimistički. Oslonjena na Krista i na njegovo Evanđelje unosi svjetlo i vedrinu u taj mrak i metež u svijetu. Sigurna je u pobjedu ljubavi i dobrote, u pobjedu istine i pravde, u jedan ljudskiji, bratskiji suživot na zemlji, u pobjedu ljubavi.

Riječi: "Bit ćete mi svjedoci", uzete su kao misao vodilja za drugi dolazak Svetog Oca Ivana Pavla II. u Hrvatsku, od 2. do 4. listopada 1998. Biti svjedok znači dati svega sebe, živjeti poruku Evanđelje prije nego je drugima priopćim, živjeti u osobnom susretu s Bogom koji je postao čovjek, s Gospodinom umrlim i uskrslim.

Bog Otac je izvor te ljubavi, Bog Sin u utjelovljenju je očitovanje i svjedočenje te ljubavi, Bog Duh Sveti u posvećenju izlijeva je u srcima našim.

I Crkva tu ljubav ostvaruje na zemlju upravo djelima ljubavi. Bl. Alojzije Stepinac u govori na radiju, 3. siječnja 1941., prigodom tjedna za "Zimsku pomoć" veli: "Kršćanstvo je poput proljeća, što kiti naša polja i livade bujnim cvijećem i zelenilom, izazvalo bezbroj djela Kristove ljubavi na svim područjima ljudskih nevolja i potreba."

Bl. Alojzije u istom govori veli: "Crkva je svoju karitativnu misiju vršila i vrši bez buke i reklame, ali svjesno i pošteno. Njezini kanali ne krivudaju i ne dovode do zastajkivanja i zavlačenja potrebne pomoći, već se drži one riječi: bis dat qui cito dat, dvostruko daje tko brzo daje. Karitativna akcije Crkve nije nagrižena od plijesni korupcije, da ta pomoć na putu procuri, te se izgubi u pijesku, ne stigavši k cilju."

"Bit ćete mi svjedoci", kao Majka Terezija iz Kalkute, koja je svojim tihim, nesebičnim i upornim radom na karitativnom polju, za one koji su stvarno na rubu društvo ili su odbačeni od društva, zadivila ne samo katolički i kršćanski svijet nego i sve ljude dobre volje. Njezin pogreb posvjedočio je kako ljubav ne pozna granice narodnosti, religije, kulture, politike, ekonomije itd. Ona je bez granica.

>[SADRŽAJ]<