Moje rodno selo je toliko nepoznato da
svakoga tko je za nj čuo odmah, razgaljen, odvedem na piće. Da samo tada pijem
odavno bih umro od žeđi.VERITAS - br. 5/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
ZA LET SI, DUŠO, STVORENA!
RADOST SAZRIJEVANJA
Moje rodno selo je toliko nepoznato da
svakoga tko je za nj čuo odmah, razgaljen, odvedem na piće. Da samo tada pijem
odavno bih umro od žeđi.
Moje rodno selo je tako malo da ga čak ne zapisuju ni na kartu. Radije se opredijele za dva susjedna sela kraćega imena.
Moje rodno selo je toliko daleko da ja kad krenem doma uzmem godišnji odmor. (A pričaju ljudi, premda nije dokazano, da su se dvojica braće pozdravili na splitskom aerodromu i da je prije došao doma onaj koji je putovao u Čile, nego onaj koji je išao u moje selo!)
Moje rodno selo su nastanjivali ljudi još u pretpovijesti. Šteta što je većina od njih u međuvremenu pomrla ili se odselila u prekomorske zemlje.
Moje rodno selo ima bogatu tradiciju i slavnu prošlost. Sve me više strah da, nažalost, i nema neku budućnost.
Moje rodno selo ima malo stanovnika. Toliko malo da se, u mom dijelu sela, tek dvadeset jednu godinu nakon mene rodilo još jedno dijete.
Moje rodno selo je najljepši i najdraži dio svijeta. Dakako ovo je subjektivna procjena i vjerojatno bi se lako dotukla racionalnim argumentima.
Moje rodno selo je Zastražišće. Zastražišće na Hvaru. Eto sada znate. Sada sam vam rekao. I bilo bi pošteno da ne očekujete da vam platim piće kad se sretnemo.
U tom Zastražišću na Hvaru žive ljudi. Ima nas, Bogu hvala, svakakvih. Ne daj Bože da počnem nabrajati kakvih nas ima. Ja ih svejedno, više-manje, sve cijenim i poštujem. Ipak, od svih njih najdraži su mi Ana i Ante Kuzmičić. Čak i da nisam njihov sin, ako bih htio biti objektivan, morao bih zaključiti da su plemeniti ljudi.
Kad bih sada počeo nabrajati sve lijepo i dobro što su me riječju i životom naučili, ne bi bio dovoljan ljetni dan da se pobroje samo bitne stvari.
Ponekad, kad me počnu uvjeravati kako nema dobrote ni ljubavi u ovome svijetu, pomislim na njih dvoje, koji su i sada u malom Zastražišću na otoku Hvaru, i uvjerim se da ima i dobrote i ljubavi i smisla i topline. A to je tek dvoje ljudi. Dvoje ljudi koji se međusobno vole i koji svoju ljubav i drugima dijele. Koliko takvih ima po malim selima i po velikim gradovima. Koliko nepoznatih dobrih i plemenitih ljudi ima po svim našim malim gradovima i velikim selima.
Onog ljeta kad smo moja buduća supruga i ja shvatili da se volimo i uvidjeli da nam nema života jednom bez drugoga pa smo odlučili ostatak života provesti zajedno, sjedio sam s roditeljima pred kućom. Kretao sam u Zagreb jer mi je za dva dana sadašnjoj supruzi bio rođendan, a činilo mi se bezumnim, njen prvi rođendan otkako smo zajedno, provesti odvojeno. Htio sam joj toga dana darovati zaručnički prsten i pjesmu. Znam, prilično patetično, ali izvedba je bila dopadljiva. Ionako zaljubljeni postavljaju svoje kriterije.
Sjedio sam s roditeljima pred kućom. U hladu. Kolovoška sparina nas je potpuno omamila. Gledali smo lastavice. Lastavac i lastavica su hranili svoje ptiće. A ptići su već ojačali, izlazili bi na rub gnijezda i širili krila.
- Poletjet će u utorak. - zaključili su moji.
Gore, na žici, lastavac i lastavica su se odmarali i budno pazili na ptiće koji su širili krila. Učinilo mi se kao da je lastavac tužan i da žali što završava lijepi dio života u kojemu je sa svojom lastavicom sagradio gnijezdo. Ono gnijezdo u kojemu su dočekali ptiće. Završilo je njihovo hranjenje, taj čarobni proces kad je pogledom na rastvoreni kljun prestajao svaki umor i kad je toplina u pogledu davala snage za novo polijetanje. Ptići su narasli i poletjet će u utorak.
Učinilo mi se kao da mu se lastavica primakla. Vjerojatno je i time htjela pokazati da će mu cvrkutnuti nešto važno. Nešto u što vjeruje i zna da mora biti tako premda bi dio nje, onaj dio kojim vlada majčinski nagon i ono malo želje za zaustavljanjem vremena koje je dobro i u kojemu možemo uživati, volio da se ne dogodi ono što se događa.
Rekla mu je da se ne žalosti. Rekla mu je da su ptići i stvoreni za to da rašire krila. Da polete i prelete mora. Rekla je da ptići doduše mogu ostati, ali u ovim je krajevima na sjeveru, koji su ljeti blagi i ugodni za život, teško prezimiti. I zato neka polete prema jugu. Jer za let su stvoreni.
Rekla mu je lastavica, sada potpuno prislonjena uz njega, lagano spustivši glavu na njegov vrat, da će njihovi ptići, kad u utorak polete, u svom srcu, u svojim mislima, u svojim djelima i u svome cvrkutu ponijeti toplinu gnijezda u kojemu su odrasli. Toplinu gnijezda ljubavlju satkana.
Lastavac nije rekao ništa. Samo je pogledao lastavicu pokazujući joj da razumije i poletio donijeti hranu svojim ptićima. Lastavica je poletjela za njim.
A dolje pred kućom, u hladu, sjedio sam sa svojim roditeljima i učinilo mi se kao da su se primakli jedno drugom.
NIKOLA KUZMIČIĆ
>[SADRŽAJ]<