LIJEPA PRIČA

U SVIJETU ŽIVJETI NAZARETSKI ŽIVOT ISUSOVE MAJKE

Zaustavio je automobil, naslonio se rukama na volan i začuđeno pogledao svoju suputnicu: "Zašto plačete? Gdje je tu crkva o kojoj ste pričali. Tu sam bezbroj puta, ali nikakve crkve nisam vidio." Njegova suputnica je kroz suze govorila: "Pa, baš zato mi je teško, što crkve nema. Ovo je strašno! Strašno! Ova hrpa kamenja, ovaj korov između cigala i žbuke, raste na ruševinama crkve posvećene Blaženoj Djevici Mariji. Tu sam od najranijeg djetinjstva dolazila na hodočašća, mnogo puta i pješice"... Više ništa nije mogla reći... Njezin suputnik, koji je vozio automobil na kojemu su jasno bile oznake UN-a, preporučio joj je da ne izlazi iz vozila, a pogotovo da ne nosi cvijeće koje je u buketu držala na krilu i namjeravala ga postaviti na mjesto glavnog oltara, jer je to opasni i zbog mina, i zbog žitelja ovog mjesta, uglavnom došljaka s različitih strana. Zato su nastavili vožnju Istočnom Slavonijom, "Istočnim sektorom" pod nadzorom UNTAES-a, cestom koja je pratila Dunav sve do izlaska iz Vukovara. Klara je, prvi put nakon šest godina, bila vrlo uzbuđena gledajući isto krajolik kojeg se sjeća iz najranijih godina, koje je provela u jednom od sela kroz koja prolaze. Zahvaljuje Gospi na ovom Njezinu štovatelju koji joj je omogućio ovu svojevrsnu avanturu - pogledati draga mjesta "s onu stranu mogućeg", jer osim članova UNTAES-a nikome nije bilo dopušteno proći crtu razdvajanja između hrvatske vojske i pobunjenih Srba u "tzv. Krajini".

Ovog gospodina upoznala je u crkvi, i zapamtila po uvijek istom ponašanju pri ulasku u crkvu. Najprije bi kleknuo pred Gospin kip, rukom pogladio Njezin plašt, neko vrijeme u sabranosti molio, a potom bi došao do tabernakula, kleknuo, pognuo glavu i dugo, dugo molio. Kad ga je upitala zašto svaki put, gotovo u tančine jednako postupa, odgovorio je: "Pa, kao član Marijine Legije najprije želim zahvaliti Gospi na ovom poslu mirotvorstva, koji obavljam u Njezino ime, a time uzdržavam i svoju obitelj. Potom, s Njom odlazim Isusu i molim ono što mi je Ona u molitvi nadahnula. Uvijek k Isusu dolazim po Mariji... Tako su nas naučili naši misionari. I moja žena je ‘legionarka’, a sinovi su uključeni u Nazaretsku grupu..."

Klara je, zajedno s nekoliko svojih prijateljica rado dolazila ovamo za "prvomajske praznike", kako se to službeno zvalo, ali ova tri dana "pustinje", neočekivane hladnoće za početak svibnja (u Gorskom kotaru i Lici padao je snijeg) bila su upravo idiličan okvir za nešto iznimno važno što se događalo, dobrotom župnika, u prostorijama koje su inače namijenjene hodočasnicima. Teta, gospođa koju su jednostavno tako zvali, okupila je oko sebe desetak svojih duhovnih kćeri, kako im je tepala, i, prvi put bez svećenika, održala im duhovne vježbe. Tada toga nisu bile svjesne, ali ono što će desetak godina kasnije po svijetu raditi s. Briege McKenna, sad se, u tišini i sjeni Gospina svetišta, dogodilo posve spontano: žena, laikinja, koja je od mladosti bila "sva Gospina" tri je dana, u posvemašnjoj tišini i anonimnosti, svojoj duhovnoj djeci iznosila ne samo svoja duhovna iskustva, niti je govorila samo o ljepotama Isusove Majke, nego i nešto mnogo više i mnogo značajnije - o ideji da se, nadahnućem Duha Svetoga, stvori zajednica djevica koje će u svijetu živjeti nazaretski život Isusove Majke: skrivenost, običnost, nenapadnost, ali u isto vrijeme posvemašnju Gospinu poslušnost, siromaštvo i nadasve čistoću, koja nije zaštićena redovničkom odjećom, ali se mora očitavati u pogledu, vladanju, odijevanju, govorenju, u svim prilikama života i u svakom društvu, kao što je čistoća nazaretske Djevice blistala s Njena lica.

Dan Republike bio je u znaku redukcije struje, tako da su sve ulice bile mračne i prazne. Ni Korzo, koji je u večernjim satima izgledao kao košnica pun mladih, nije onih dana poznavao života. U samostanu časnih sestara Teta i "njene kćeri" ponovno su imale duhovne vježbe, ali sad ih je vodio njihov Pater, i nekoliko djevojaka pripremao je za prve zavjete... Sve su same pripremile: tekst zavjetovanja, same su izvezle oltarnike, od svoga džeparca kupile su Petrovu misnicu, same su izabrale tekstove cijelog obreda (koje je Pater stručno, svećenički nadgledao i usmjeravao), same su okitile kapelicu i - same su svirale i pjevale za vrijeme mise. Sve je bilo iznimno diskretno, mistično, prelijepo, djevojke su se osjećale kao u bajci: nešto ej novo, dosad u mašti zamišljano, dobivalo svoje konkretne okvire... premda to nitko u gradu ne zna, i premda nikome ništa neće reći, kao što, uostalom, ni Marija nikome nije ništa dok je išla Elizabeti u posjet, i dok Elizabeta nije sama shvatila kakvo se čudo dogodilo. I one su bile sigurne da su doživjele jedno pravo biblijsko čudo: začetak jedne nove, Marijine Obitelji. Klara je prisustvovala obredu, sama nije sudjelovala u ovom veličanstvenom činu, ali je pomno pratila svoje prijateljice i od srca im čestitala na učinjenom koraku. Nakon mise, u potpunoj tišini, da bi dale Duhu šansu da se razigra u njihovim dušama, pošle su svojim obiteljima.

Kad je ušla u kuću, začudila se da još traje TV-Dnevnik, a već je prošlo 22 sata. Po izrazima lica svojih roditelja i brata, koja su bila ukočena i uplašena, shvatila je da se nešto čudno događa. Htjela ih je pitati, ali su je oni pretekli s prstom na usnama i tihim: "Pssst!" Pridružila im se pred ekranom s kojega je poznati spiker metalno hladnim glasom čitao kako su "nacionalisti i antidemokratske snage poraženi i smijenjeni" i nastavio čitati poznati rječnik fraza, koje su se u srca uvlačile s jezom i strahom kao zmije... Cijelu noć nije mogla oka sklopiti. Sigurno, te noći u mnogim hrvatskim domovima nije bilo ni sna, ni počinka, kao ni u sljedećim danima, mjesecima, godinama. Njezin prijatelj, na kojega je cijela jedna generacija bila ponosna: bio je mlad, pametan, naočit, ambiciozan, još u gimnaziji napisao je TV dramu, koja je bila emitirana upravo kad su polagali maturu, sad je po novinama bio opisivan najgorim i najpogrdnijim imenima.

Djevojke su se oko tete skupljale u grupama, pojedinačno, išle su s njom na izlete, Pater je bio kao ispovjednik, prelijepo mjesto gdje si sigurna da te po njegovim riječima Bog oslobađa svake krivice i prihvaća te kao svoje dijete. Bili su vrlo zahtjevni, ali su svakoj djevojci davali posvemašnju slobodu, nikada ih i ni na koji način ne prisiljavajući ni na što, ali im uvijek jasno ukazujući na vlastitu slobodu i na odgovornost za osobni izbor.

Jedna po jedna od prvih djevojaka koje su bile sjeme Tetine i Patrove Obitelji, s blagoslovom svojih "duhovnih roditelja" odlazile su, ali su dolazile nove, tako da ej obitelj postojala i postajala sve življa, konkretnija i prisutnija u mjesnoj Crkvi. Dakako, nije bila pošteđena ni iskušenja, ni kriza, ni onih izvana ni onih iznutra, ni od vlasti, ni od crkvenih ni od civilnih. Teta je na svoja leđa uzela sve "susrete bliske vrste" s komunističkim vlastima kojima je smetao "njezin rad s mladima kojim ih kvari", a djevojke su hrabro stale u obranu svoje Tete i Patra pred mjesnim biskupom kad su ih neki svećenici optuživali da svoju duhovnu djecu izoliraju od mjesnih župa. Klara je bila među njima. Duboko u srce joj se usjeklo biskupovo propovijedanje o stradanjima svećenika nakon Drugoga svjetskog rata i o patnji cijeloga naroda. To joj je pomoglo da odluči... I ona će postati članicom Tetine obitelji, i dati svoj život u ruke Božje po Marijinim rukama. U istom samostanu u kojem su svoja prva obećanja dale prve djevojke, sad su "dvije Klare", pred mjesnim biskupom u prisustvu Tete i Patra obećavale svoju poslušnost, čistoću i siromaštvo u obitelji kojoj su na neki način već pripadale. Diskretnost je bila posvemašnja, na granici konspirativnosti. Nitko nije prisustvovao ovom činu: ni roditelji, ni mjesni svećenici, ni prijatelji, nitko ništa nije ni snimao, nitko ništa i nigdje nije ni objavio - sve je bilo obavijeno tajnom Ljubavi koja je u svoj zagrljaj prihvaćala dvije male, obične djevojačke ljubavi... za vječnost.

Ovo je sad bilo više od bajke. Obitelj je postala - život. Počela je život avanture Isusove Majke u Nazaretu: izvana se ništa nije promijenilo, iznutra, u dubinama duše - rađala se obitelj za vječno trajanje. Djevojke su Isusovo i Marijino Ime upisale u svoja srca, sigurne da su njihova imena upisana u dva sveta Srca, s ljubavlju.

>[SADRŽAJ]<