INGRID YDEN SANDGREN, ŠVEDSKA SPISATELJICA I NOVINARKA

Švedska spisateljica i novinarka Ingrid Yden Sandgren ovih je dana, u organizaciji Matice Hrvatske, posjetila Republiku Hrvatsku. Razlog njenog dolaska bio je prikupljanje informacija i dokumentacije o bl. Alojziju Stepincu, za knjigu u kojoj će predstaviti, kako kaže, tri princa Crkve: kardinala Wyszynskog, kardinala Mindszentya i kardinala Stepinca.

Ingrid Yden-Sandgren bila je u Hrvatskoj i 1998., zajedno sa švedskom
glumicom Ingelom Karlsson, kada je obišla je mnoge gradove u Hrvatskoj i BiH sa monodramom o Ivani Arškoj koje je ona autorica. Kao veliki prijatelj Hrvatske proglašena je od švedskih Hrvata, s kojima mnogo surađuje, počasnom građankom Hrvatske.

Udana sam za poznatog švedskog pisca. Kao i svaki novinar imala sam san da jednoga dana napišem roman. Tako sam napisala nekoliko romana, ali bili su odbijeni. Moj muž je, dakle, objavljivao, a ja nisam. Nisam bila ljubomorna na njega, jer on je odličan pisac. No, upitala sam Boga zašto meni nije ništa objavljeno. Odgovor je bio vrlo jasan: jer sam pisala za svoju slavu. Što je, naravno, bila istina. No, pitala sam Boga o čemu bih onda trebala pisati? Odgovor mi je došao u obliku misli: pisati za djecu, da im dam ideale. Isprva, sam bila ljuta. Nisam htjela pisati dječju literaturu, mislila sam da je manje vrijedna. Tada se nešto dogodilo. Kada je moja kćer imala tri ili četiri godine, kada sam joj zaželjela laku noć, nije me htjela pustiti da odem od nje. Ja sam tada kraj njenog uzglavlja stavila malu sličicu Marije, upalila malu svijeću i rekla: "Evo, tu je Marija, sada možeš spavati, ona će biti s tobom." Slijedeće večeri kćer me upitala: "Majko, tko je bila Marija? Pričaj mi o njoj." Ja sam joj počela pričati, a ona je postavljala tako smiješna pitanja i imala tako interesantne komentare da sam ih morala zapisati. Zapisala sam, i tako je nastala moja prva knjiga.

Onda je bio jubilej sv. Brigite, naše svete zaštitnica. Poželjela sam napisati knjigu za mlade o sv. Brigiti. To je bila moja druga knjiga. Sv. Franjo je također vrlo omiljen u Švedskoj i kao dijete sam čitala nešto o njemu, ali to je bilo davno i onda sam odlučila pisati o sv. Franji - što sam i učinila. Eto, tako sam počela pisati.

Kada sam bila na konferenciji u Rimu, posjetila sam tamo Kolbeovu kuću, i postala članicom Vojske Bezgrešne, međunarodne udruge vjernika koji su posebno posvećeni Bezgrešnoj Djevici Mariji. Kada sam se avionom vraćala osjećala sam kao da on razgovara sa mnom i govori mi da pokrenem časopis koji bi promicao ljubav i poznavanje Djevice Marije u Švedskoj. Otišla sam k izdavaču koji je izdao moju knjigu o Maksimilijanu Kolbeu i pitala sam ga: "Želite li mi pomoći da pokrenem ovaj časopis?" A on je iskočio iz stolca i rekao: "Oduvijek sam htio takav časopis! Prvo izdanje bit će besplatno!" Tako je krenulo, a do sada časopis izlazi već 17 godina.

Kad smo odlazili dogodilo se nešto zanimljivo. Jedna me sestra upitala: Jeste li vidjeli njezinu spilju za molitvu? Što je to - upitala sam. A ona me uzela za ruku i povela preko jednog velikog parka. Došle smo do dva velika kamena koji su bili oslonjeni jedan na drugoga i tamo je bila mala svijeća. Ona je odmah kleknula i počela pjevati latinski himan koji je napisan u čast sv. Brigite. U tom trenutku sam je vidjela. Ne svojim očima, već svojom maštom i osjećajima - malu djevojčicu koja bježi od buke kuće u tu spilju slušati Boga. Tako je nastalo prvo poglavlje knjige. To sam poglavlje pročitala svojoj kćeri , koja je tada imala 6 godina. Tada sam otputovala na par dana. Kada sam se vratila došla je pred mene i rekla "Mama, imam iznenađenje za tebe!". Povukla me kroz vrt među grmove i rekla: "Ovo je moja spilja za molitvu!". Tada sam znala da sam na dobrome putu. Jednoga sam dana u gradu srela luteranskog biskupa i on je bio ljut ne mene: "Ne sviđaju mi se tvoje knjige, jer sada imam unuku koja želi postati svetica." Rekla sam: "Aleluja" - mislila sam da je to odlično.

Dok sam pisala o sv. Brigiti i sv. Franji posjetila sam mnoge samostane i bila sam na mnogim misama. Onda sam shvatila, što je bilo za mene pravo otkriće! Dok sam putovala po Švedskoj održavajući neka predavanja i slično, imala sam gotovo uvijek vremena između presjedanja iz vlaka u vlak, pa sam rado tražila katoličku crkvu! Zašto? Što me vuklo u katoličku crkvu? Bilo je to svetohranište. Bila je to mistična prisutnost Kristova koja me iznenadila. Onda sam pomislila: želim graditi mostove - ne moram postati katolkinjom m možda mogu živjeti katoličkim životom u Švedskoj Crkvi. No, onda se nešto dogodilo. Bila sam u Rimu jer sam trebala pisati o Elisabeth Heselblond koja je sada proglašena blaženom - prva švedska blaženica od reformacije. Otišla sam u kapelicu koju je ona sagradila vlastitim rukama i htjela sam dotaknuti to kamenje. I kada sam kleknula u toj kapelici imala sam isti osjećaj kao i u spilji sv. Brigite - da je ona tu i da mi govori: "Dođi." Onda sam shvatila ovo je Majka-Crkva, ovdje pripadam. U Švedskoj Crkvi sam krštena, primila sv. potvrdu i dobila vjeru, ali ovdje sam našla Majku-Crkvu i tako sam donijela odluku.

Kada sam došla kao gost Matice išla sam posjetiti kardinala Kuharića. Bila sam uranila na sastanak i saznala da je u blizini izložba o Stepincu. Do tada nisam nikada čula to ime i nisam znala tko je on. Otišla sam na izložbu. Bila sam snažno dirnuta životom i sudbinom toga čovjeka. Pomislila sam - želim pisati o njemu, jer osjećam da je moj poziv dati nadu kroz literaturu; portretirati ljude koji mogu nadahnuti živote drugih i mijenjati ih. To nije samo Stepinac, to su i Wyszynski i Mindszenty - to su tri "princa" Crkve koji su bili proganjani i koji su postali mučenici zbog svoje vjere.

Tako je. I vi u Hrvatskoj, a i u Poljskoj, gdje sam također bila, imate iskustvo potlačenosti. Zbog toga imate toplinu i intenzitet na misi u pri pjevanju, koji mi na zapadu ne možemo imati. Kažem vam da Hrvati, kao i Poljaci, daju nama Šveđanima mnogo duhovnog bogatstva, ljubavi prema Crkvi i prema misi. Naravno, u Švedskoj nema mnogo nas katolika, jer smo mi uglavnom svi naknadno postali katolici, malo ih je koji su kao takvi rođeni, ali osjećam da mnogo učimo i iz vašeg primjera.

Sjećam se kada mi je jedan bračni par u Švedskoj rekao kako je Hrvatska uvijek bila vjerna Rimu i kako u više od tisuću godina nije tu vezu prekinula. Nisam shvaćala zašto je to tako važno, vjerojatno zato što sam rođena kao protestantkinja, i nisam imala taj osjećaj pripadnosti Rimu. Ali sada, kada sam puno toga čula i naučila o Stepincu, shvatila sam kako je on sačuvao hrvatski nacionalni identitet, jer nije odstupao - stajao je čvrsto pri tome da Katolička crkva pripada Rimu, ali on sam nije otišao u Rim, već je ostao sa svojim narodom. To je bilo veliko djelo i velika žrtva. Kada sam išla u Dubrovnik i u Međugorje otkrila sam zemlju punu ljepota i kulturne baštine, što me također iznenadilo, jer mi u zapadnoj Europi mislimo da mi imamo najveću kulturnu baštinu. Također, dok nisam došla ovamo, nisam mogla povjeravati svemu što su mi Hrvati pričali o jadranskoj obali i kako je predivna... Priroda, duhovnost, kultura - to je ono što imate.

O, da! Čak sam dala neka vrlo hrabra obećanja. Kada i ako knjiga bude spremna vratit ću se i donijeti je osobno. Jer to je jako lijepo. Tako sam napisala knjigu i o sv. Maksimilijanu Kolbeu, koja je bila gotova baš 1982. godine, kada je on proglašen svetim. Došla sam s konvojem pomoći za siromašne u Poljskoj i uspjela sam doći do Niepokalanowa, njegovog samostana blizu Varšave i dala provincijalu prvu kopiju knjige. To me jako razveselilo.

>[SADRŽAJ]<