Na krajnjem istoku razoreno je Gospino svetište GOSPE ALJMAŠKE, koje strši kao opomena, kao bol, ali i kao znak neugasive nade da je Isusova majka s ovim narodom suputnica i u budućim radostima i u budućim pobjedama dobra, pra­vednosti i Ljubavi Božje spram naroda, kojemu je upravo ta Gospa, ta Isusova majka i - uzrok velikih trpljenja. Budućnost će procijeniti, ali mi moramo zabilježiti da je 1991. godine biti Isusov, Marijini i Papin bio "znak osporavan" - koji je s jedne strane vodio na stratišta, s druge strane - u pobjedu. Ta pobjeda - kao pobjeda Uskrsnulog Isusa i Njegove majke, na nebo uznesene i proslavljene - događa se u srcima posve nezamjetno, posve nespektakularno, ona je i sada tek "gorušičino zrno" koje je bačeno u zemlju, u povijest, u vrijeme, ali je potrebno našeg predanja, molitve i vjernosti da bi moglo do punine rasti. Istočna Slavonija ima Aljmaš.

Zapadna Slavonija ima Voćin. Kao duga, Gospina ljubav se od istoka do zapada nadvila nad Slavonijom, ali - ta je Gospina ljubav kao mučenička duga, sada i znak radosti i nade. I Voćin je mjesto mučeništva, voćinska crkva Pohoda Blažene Djevice Ma­rije je također samo ruševina koja strši i opominje, ali i mjesto gdje se skupljaju Gospini štovatelji u sve većem broju. Tu mole, tu obavljaju i obnavljaju svoje zavjete i tu grade buduću Crkvu.

Kao dva ranjena krila Slavonije, i Vukovar i Voćin su još teško izranjeni, i još uvijek krvare, na mnogim drugim mjestima rat je već zaboravljen, ovdje - kao da je tek jučer prestao, toliko je tragova bombi, granata, mina i požara na kućama, u krajoliku, ali najviše, u du­šama ljudi. Voćin i Aljmaš, Vukovar i Pakrac, na početku trećeg tisućljeća, u hrvatskom narodu imaju biblijski šarm: "Isus i Gospa nas toliko vole, da su dopustili da osjetimo kako je to biti prognanik, kako je to biti prezren, ali i kakvo je neponovljivo iskustvo - biti svjestan blizine Božje, blizine Gospine, Papine brige i brige svoje Crkve. U posljednjem desetljeću ­Crkva je položila test vjernosti svome narodu... Na početku trećeg tisućljeća - obogaćeni tim iskustvom znamo - uz GOSPU, ISUSA I CRKVU MI SMO UVIJEK POBJEDNICI. Pa i uz razorene crkve, kakvu upravo gledamo iz "dvorane-crkve", ali prostrane i - pune!

Pa, da se malo poigramo pučkog pjevanja:

Na početku, najprije Vam zahvaljujem za Vaš poziv da budem "gost" ove rubrike u dragom nam "Veritasu". Rođen sam 1. kolovoza 1968. u prekrasnoj, zlatnoj Požeškoj kotlini, točnije u župi Vetovo, iz koje se redovito, kao i iz ostalih župa ovoga kraja, hodočastilo u svetište Majke Božje u Voćin. Nakon završenoga drugog razreda srednje škole odlučio sam se za svećenički poziv. S tom nakanom sam došao u Nadbiskupsko dječačko sjemenište, gdje sam maturirao 1997. godine. Nakon odslužene vojske primljen sam u Bogoslovno sjemenište, a 26. srpnja 1994. godine tadašnji zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić, zaredio me za svećenika. kao kapelan službovao sam dvije godine u Zaprešiću, a zatim tri godine u župi sv. Terezije u Požegi.

U župu Voćin došao sam 3. kolovoza 1999. godine. Ovdje sam, dakle, nepune dvije godine.

Osobno ne mogu reći svoje iskustvo i doživljaj, jer tada nisam bio u Voćinu, ali prema usmenom i pismenom svjedočenju preživjelih župljana, onih, dakle, koji su tijekom 1991. godine ostali u Voćinu, živih svjedoka, to je bilo mučeništvo. Živjeti u strahu za vlastiti život, sakriven u svome dvorištu slušati i gledati ubojstva rodbine i susjeda, koji su mahom bili starci i bolesnici, gledati paljenje svoje kuće, a onda i u noći s 13. na 14. prosinca 1991. rušenje najveće svetinje ovoga dijela Slavonije, župne i proštenjarske crkve Pohoda Blažene Djevice Marije, teška je, ali istinita stvarnost Voćina i sela naše župe. O tome će svjedočiti mnogi mještani ovoga živopisnog podpapučkog mjesta.

Iako nisam dugo u Voćinu, ipak mogu reći, da gdje god sam se do sada pojavio, bar u Hrvatskoj, posebno u crkvenim institucijama, ali i šire, vidi se da je istina o stradanju crkve i vjernika dosta poznata. Također, župna spomenica čuva i izvatke iz raznih svjetskih, ali i domaćih novina koje su pisale i koje pišu o Voćinu, o njegovom stradanju, ali i o nadanjima. Moji predšasnici uredno su vodili i statistiku dobročinitelja koji su pomagali Voćin i njegove žrtve. Velik je to popis. I danas se javljaju mnogi pojedinci i ustanove, koji žele pomoći i ponovnu rekonstrukciju porušene crkve, ali i obiteljima, školi, vrtiću itd.

Uvijek se dobro sjećam pjesme u čast Majci Božjoj, koju smo u Sjemeništu toliko puta pjevali, a ona između ostalog kaže: "Što zvijezda je mornaru, tvoj lik je kršćaninu, Marijo, Marijo..." Ne samo u prošlom ratu, već kroz čitavu povijest ovoga kraja Lijepe naše, a i čitave Hrvatske, upravo u ovakva mjesta, poput Voćina i drugih Gospinih svetišta, naš čovjek dolazi pod bremenom svoga križa i nalazi utjehu. To osluškuje riječi s križa: "Sinko, evo ti Majke!" Koliko puta mi hodočasnici znaju reći: "Ovdje su ruševine velike, ali Bog je tu tako blizu...!"

Ostatak naše porušene crkve strše nad Voćinom kao prst koji pokazuje k nebu. To je svima nama znak nade i pomoći s neba.