Samo evanđelist Luka donosi poslanje sedamdesetdvojice učenika. Isus ih posla po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Ovdje se ne omeđuje poslanje na "izgubljene ovce doma Izraelova". Isus ih šalje i u samarijanske gradove, kao predznak sveopćeg poslanja Crkve svemu svijetu.

I sam broj već ima simboličko značenje. Mojsije skupi po Božjoj riječi sedamdeset muževa kojima se Bog u oblaku javi i poče s njima govoriti. Zatim uze od Duha koji bijaše na Mojsiju i stavi na onu sedamdesetoricu te počeše prorokovati (Br 11, 24. 30). Broj sedamdeset ili sedamdeset i dva označava jednu cjelokupnost, redovito cjelokupnost naroda, čovječanstva. Biblija nam donosi popis čovječanstva navodeći 72 imena naroda (Post 10). Prema židovskom midrašu na Sinaju su bili predstavnici svih naroda, njih 72, kad je Gospodin proglasio Deset zapovijedi. I svaki je to razumio na svojem jeziku. I kako je koji narod čuo, odlazio je u svoju zemlju. Ostao je samo Izrael s kojim je Gospodin sklopio svoj savez. Židovska legenda priča kako je nastao stari grčki prijevod Svetog pisma u 3. stoljeću prije Krista. Ptolomej, egipatski kralj, zamolio je velikog svećenika u Jeruzalemu da mu pošalje ljude sposobne da na grčki jezik prevedu hebrejsku Bibliju. I ovaj pošalje sedamdeset i dvojicu (iz svakog plemena po šestoricu) koji su obavili taj posao. Stoga se taj prijevod i naziva prijevod Sedamdesetorice (LXX).

Poslanje sedamdesetdvojice započinje uvodom: "Žetva je velika, a radnika malo..." Slijedi poslanje: "Idite! Evo, šaljem vas..." Isus ih bira i šalje. To je Isusova volja. Svrha je ostvarenje Očevog nauma spasenja, "Gospodara žetve".

Moraju računati da ih neće svi primiti. Ima neprijatelja mira, kraljevstva. Grad koji ne prima glasnike mira, ostaje poganski grad. Učenici napuštajući taj grad ili kuću te moraju i prašinu stresti sa sebe, kao znak nespašenog područja. Ali, uza sve protivljenje, moraju znati: "Približilo se kraljevstvo Božje" i ono će se sigurno ostvariti.

Luka posvećuje posebnu pažnju povratku Sedamdesedvojice. Vratili su se radosni. Rekoše Isusu: "Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju u tvoje Ime!" (10, 17 s) Njihovo misionarsko djelovanje razara carstvo sotone. Međutim, Isus im kaže da njihova istinska radost ne smije biti u tome što im se duhovi pokoravaju, nego "što su im imena zapisana na nebesima". Otac ih pozna i ljubi i u njegovu zagrljaju naći će vječnu radost i blaženstvo.

Isusovo poslanje se nastavlja u prostoru i vremenu, u Crkvi Božjoj. Svoje poslanike šalju Otac i Sin. Oni nastavljaju Isusove djelo u svijetu. Zato im daje svoju vlast i moć. Oni su njegovi svjedoci do kraja zemlje (Dj 1, 8). Uza sve poteškoće i prividne neuspjehe, Isus u svojim svjedocima, u prvom redu u svojim pastirima i svećenicima, misionarima i evangelizatorima, dovršava svoje poslanje: Kraljevstvo Božje postaje prisutno u svijetu i dovršava se.

Mezopotamski mitovi govore kako su bogovi usmjereni na se, na svoje interese i kako su svadljivi. Stvorili su čovjeka u vrijeme jednog primirja, da imaju robove za svoje hramove, polja, livade. Čovjek je smjesa gline i krvi ubijenog buntovnog boga. Što čovjek može očekivati od takvoga boga? Da ga molitvama i žrtvama ublaži, otkloni, udalji od sebe. Uvjeren je da su bogovi daleki i neprijateljski prema čovjeku. Da čovjeka ni u kom slučaju ne ljubi i, prema tome, ne pozna čovjekove potrebe i teškoće.

Objava nam otkriva da je Bog prijatelj čovjeka, da je djelo njegove ljubavi, da je stvoren na "sliku Božju". On je Božja prisutnost u svijetu i suradnik s Bogom, s kojim zajednički ostvaruju svijet kakav Bog želi da bude, svijet u kojem će vladati ljubav i milosrđe.

U tjeskobnim i teškim trenucima tješi ga: "Ne boj se, Abrahame. Ja sam ti zaštita i nagrada velika. (15, 1)

Veliku prisnost pokazuje prema Abrahamu dok dolazi pod njegov šator, kao dragi gost i kao prijatelju povjerava mu svoje tajanstvene odluke. (Post 18)

Bog je velik u ljubavi. Potomstvo Abrahamovo, Izraela, izvodi iz Egipta i nosi ga na "orlovskim krilima" do brda Sinaja, daje mu Zakon i sklapa s njim savez. (Izl 19) S Mojsijem je Jahve razgovarao "licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem" (33, 11). Njemu se objavljuje kao "Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću" (34, 6).

Bog je izabrao Izraela, malen i beznačajan narod, iz ljubavi, jer Jahve je Pravi Bog, "Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi" (Pnz 7, 9)

Veliko i plodno proročko razdoblje otkriva nam novi vid Božje ljubavi prema čovjeku: dijalog ljubavi između Boga i njegova naroda. Prorok Hošea govori o zaručničkoj ljubavi Boga prema svome narodu. Stvara novi jezik dok naziva Boga Zaručnikom, a Izraela Zaručnicom Jahvinom. Iako Izrael postaje nevjerna Zaručnica, Jahve je ne ostavlja. Iako za drugim "milosnicima" (bogovima) trči, Jahve je i dalje voli i naviješta joj nove, vječne zaruke: "Zaručit ću te k sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi." (Hoš 2, 21)

O toj zaručničkoj ljubavi zanosno govori i prorok Jeremija. Najavljuje Novi savez koji će Jahve sklopiti s Izraelom. "Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati u njihovo srce" (Jr 31, 33). O novom srcu pjeva i prorok Ezekiel: "Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce do mesa." (Ez 36, 26)

Trećina psalama su tužbalice. Iznose vapaje bolesnih, napuštenih, ugroženih. Međutim, Židovi uza sve to ovu biblijsku knjigu nazivaju Psaltirom, Knjigom hvale. Patnje nisu suprotnost vječnoj ljubavi. Naprotiv, i patnje postaju hvala Božjoj ljubavi. Vjernik zna da "samo za tren traje srdžba njegova, a čitav život dobrota njegova." (30, 6) Vidi u patnji kušnju (66, 10) i poziv na obraćenje (6, 2). "Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim." (145, 9)

Ljubav Božja se očituje u daru života (36, 8-11). On je izvor životni. Ali ljubav je još bolja od života, iako je već njegova vrijednost neprocjenjiva. Ona je jača i od smrti. Na njoj se temelji život u Bogu poslije smrti.

"Novo srce", osjetljivo na ljubav Božju i sposobno ljubiti, postaje radosna stvarnost u Isusu, koji u ljudsko iskustvo unosi Očevu ljubav. Isusovo poslanje nije samo navještaj kraljevstva, već djelima ljubavi otkriva nam prisutnost Očeve ljubavi. U sinagogi u Kafarnaumu Isus otkriva svoje poslanje: "Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje." (Lk 4, 16-19)

Na sebe je primio naše slabosti, fizičke patnje, i u žrtvi križa, on nevini Jaganjac, čist i bez grijeha, žrtvuje se za spasenje svijeta.

"U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge." (1 Iv 4, 10 s)

Navještaj Evanđelja je navještaj Božje ljubavi. To je evanđelje ljubavi koja traži od nas da na ljubav odgovorimo ljubavlju prema Bogu. A ta ljubav očituje se u ljubavi prema bližnjemu, "jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, Boga koga ne vidi ne može ljubiti". (1 Iv 4, 20)