VERITAS - br. 6/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
ŠTO KAŽEŠ ONIM ŠTO GOVORIŠ?
DOBRA DJECA
Tog čovjeka sam susreo, koliko mi je poznato, samo tada. U Mostaru. Na zidu iznad plesnog podija. Bila je sparna ljetna večer. Ja sam bio u prolazu, a i on je izgledao kao da je slučajno tu. Prišao mi je čudeći se što ne pijem alkohol. Jedini te večeri na tom mjestu. Popeli smo se, on sa svojom pivom, a ja sa svojom vodom, na zid iznad plesnog podija i odozgo, zaklonjeni polumrakom, promatrali ljude kako se ponašaju. Bilo mi je drago slušati njegove komentare premda sam se pitao što ga je ranilo da je tako mlad postao cinik. Kasnije sam, sjetivši ga se ponekad, molio za njega. I sada, pišući ovo, molim da ga Bog čuva, ma gdje bio. (Taj čovjek, ne Bog!)
Bučni svirači su započeli popijevku
koju su, uz pjevača, svi prisutni pjevali. (Tek tada smo doživjeli pravu
buku!) Bila je to poznata popijevka. Jedna od onih koje nas nitko ne uči, ali
koje svi znamo pjevati. Moj prijatelj s polumračnog zida upitao me čudim li se
što nitko ne vidi nelogičnost u onome što govori pjevajući.
Kad, mlad i naivan, nisam uočio nelogičnost, on mi je, sporošću tipičnom za ljetne, polupijane zgode, objasnio stvari. Radnja pjesme, koju su pretvorili u popijevku, događa se po noći. I to prošle noći. Junak tako, započimajući opis opjevane zgode, priznaje: Sinoć kad se vratih iz topla hamama. Dakle noć je. I, ma koliko svijetla bila noć, mrak je. Prolazeći pored bašće čovjeka koji je u zreloj dobi postao otac, junak koji se vraćao iz kupališta ugleda djevojku koja tamo, u bašti, s ibrikom u ruci stajaše. Opčinila ga je svojom ljepotom. Mirisala je po zumbulima, bijaše ljepša od ruža koje je zalijevala i, jednom riječju, stid je ne bi bilo da je kod sultana. No obijesno se oglušila na pozdrave i samo je jednom pogledala mrko našega junaka, ne mareći što je on, oprostite na izrazu, za njome crk’o. A stajala je te večeri, u trenutku prvoga susreta, veli pjesnik, u hladu jasmina.
- I nitko - nastavio je moj Ero - ne primjećuje da noću nema hladovine. Kad netko zaklanja svjetlo pravi sjenu. A kad se napravi sjena tako da se zakloni sunce onda tu sjenu nazivamo hladom. Ako se lirski motiv opisan u pjesmi dogodio sinoć znači da je već sunce zašlo. A ako nema sunca nema ni hladovine.
- Što želiš time reći?
- Da su, nažalost, ljudi skloni ponavljati neke stvari, čitati ih i pjevati bezbroj puta, prihvatiti ih čak i kao normalne, a da u sebi nose takve nelogičnosti.
Onda je, videći valjda da se pitam bi li to govorio i da je trijezan, nastavio:
- A kad netko upozori na nelogičnost onda se njega smatra nenormalnim.
I taman da ću reći kako je pjesnik noćne hladovine rođen, živio i umro u gradu u kojemu se nalazimo, kad je moj sugovornik nastavio govorom o tome kako i mi Dalmatinci imamo nelogičnih pjesama. I naveo mi je primjer popijevke o mladoj ženi koja smjerno nosi muku udovištva premda je nitko neće kaštigat kad bi skinila korotu. Ipak, uzavrela krv njenih godina tjera je da se digne iz koćete da posluša serenadu. I dok pegula riči lete pun se misec smije gradu, a ona tiho razmiče koltrinu i kroz prozor, s kojega se inače vidi Šolta, ugleda prizor moguć jedino u pjesmi. Vidi kako u daljini svitle koče. A niti jedan normalan ribar ne kočari za vrijeme punoga mjeseca.
- Je li ti sada jasno? - upita me na kraju.
- Da. I konačno shvaćam nelogičnost i u onoj popijevci u kojoj se ide po lojtrici gor, pa po lojtrici dol.
Malo radi ovog Mostarca, a više radi onog Nazarećanina, odlučio sam, kad sam postao vjeroučitelj, djecu naučiti kako je potrebno promisliti što kažeš onim što govoriš.
I zato svake jeseni, kad dobijem novu pošiljku dječice, učinim istu stvar.
Na prvom satu se upoznajemo. Upoznamo se međusobno, ali i s onim o čemu ćemo govoriti na vjeronauku te godine. Ukratko im objasnim kako će izgledati satovi vjeronauka i kako ću ih ocjenjivati. A onda, kad osjetim da bih mogao, počnem dugo govoriti monotonim glasom tako da se dječica uspavaju. Kad ih uspavam došećem do utičnice i naglo prestanem govoriti. To ih prene, a ja upitam:
- Znate da se ne smije gurati čavle u utičnicu?
Oni potvrde da znaju.
- Zamislite - nastavim - da neko dijete hoće gurnuti čavao u utičnicu. Majka ga vidi i naredi mu da to ne čini. Dijete, čuvši majku, bez riječi odloži čavao, ode od utičnice i nastavi se igrati nečim drugim. Što mislite kakvo je to dijete? Kako biste nazvali to dijete?
Oni odgovore da je to poslušno dijete. Da je to dobro dijete.
- Ne, draga moja dječice, nije to dobro dijete. To je bedasto dijete. Bedasto je dijete koje čini sve što mu se kaže. Dobro dijete bi drugačije postupilo. Dobro dijete bi reklo: Mama, zato što osjećam i znam da me voliš poslušat ću te i neću gurati čavle u utičnicu. Ali reci mi, molim te, zašto ne smijem gurati čavle u utičnicu.
A u godinama koje provedemo zajedno na vjeronaučnim susretima trudimo se postati dobra djeca.
NIKOLA KUZMIČIĆ
>[SADRŽAJ]<