MISLI I RAZMIŠLJANJA

TKO JE NITKO I NIŠTA - NJEGOVO JE SVE

TI ME LJUBIŠ!

Kako je lijepo biti poražen od tebe. (Svladan od nevidljive ruke).
I kada sam mislio da ću pasti, poletjeh.
Kako je lijepo biti pobijeđen od tebe. (Srušio si moje namjere.)
I kada sam mislio da ću skončati, tek sam počeo.

Ptico, tko može slijediti tvoj let?
Uvijek me iznenadiš svojim govorom punim preobrazbe.
Dok ja čeprkam na jednom mjestu, ti si već na drugom i zoveš me.
Vatro, trebao bih se zapaliti da te shvatim.

Nalazim te među prezrenim i obespravljenim ljudima.
Tamo gdje ne doseže šapa moćnih, gdje privilegirani ne miješaju svoje prste.
Tamo gdje mala bića pokazuju svoju veličinu, gdje obična tratinčica otkriva svoju raskoš.
Nalazim te tamo gdje ti ne priređuju pompozan doček. Tamo gdje si na spisku nepoželjnih, gdje je hrabrost biti tvoj domaćin.
Tu te želim ugostiti.

Hvala ti, Bože, što si se pobrinuo da mi kršćani ne budemo ničim izuzetni u očima ostalih ljudi. Štitiš nas od slave svijeta i pružaš nam priliku da budemo zaista izuzetni. Jer, ljudska slava brzo kvari ljude. Da su naši preci bili pravi majstori ljubavi, mi bismo danas mogli spavati na lovorikama i činiti nepodopštine, zaklonjeni sjajem njihove reputacije. Ali, neki su naši prethodnici spaljivali ljude na lomačama. Tako mi vučemo plašt sramote za sobom i nalik smo na prve kršćane koji su, prezreni, rađali novo doba. I naši su se prethodnici njima zaklanjali. Hvala ti, Bože, što mi to više ne možemo. Dapače, mi sad ispaštamo tuđe grijehe i postajemo više nalik tebi. Slobodniji, ljudskiji, jednostavniji i... sretniji!

Hvala ti, Bože, što kršćanstvo nije ništa izuzetno na ovom svijetu. A ako je izuzetno po ljubavi, slobodi i mudrosti, izuzetno je i po fanatizmu, neslobodi i gluposti. Hvala ti, Bože, što nosimo pečat sramote. To je vatra u kojoj izgara sve što u nama ne valja.

Kad me netko kori za pogreške koje sam počinio,
to me ti ljubiš. U njemu je ljutnja, a ti me pritom samo ljubiš.
I kad mi netko zlo čini i rane mi ozljeđuje,
to ti mene ljubiš, a njega u tom trenu zapostavljaš.
A kad postanem svjestan zla koje sam počinio i kad me to
ljuto zapeče i zaboli - to je jedan od načina na koji me voliš, učiš i liječiš.
Radosno podne moga dana, gozba moje sreće
- to je tvoja ljubav.

I tamna noć moje patnje, moje tjeskobno posrtanje
u kojem uzdižem ruku k tebi da me izbaviš
- i to je način tvoje djelatne ljubavi,
tvoj strašni bolni dar.

Uspnem li se do samog neba i padnem li ti u zagrljaj
- ti ćeš me ljubiti.

Spustim li se u sam pakao
- ti ćeš me ljubiti ništa manje nego prije.

Ti me uvijek ljubiš jednako beskrajno, jednako neopisivo, jednako djelatno.
Dođe li trenutak u kojem postajem svjestan tvoje ljubavi, zanijemim od divljenja.
Sve ljubavi mojih najbližih samo su mrvice
sa stola gozbe tvoje ljubavi.

>[SADRŽAJ]<