VERITAS - br. 6/2001. |
>[SADRŽAJ]< |
SLIČICA IZ ŽIVOTA
IMA I DOBRIH LJUDI!
Vjerojatno će na ovu izjavu skeptici odmahnuti rukom, tvrdeći da su danas - više nego ikad - ljudski odnosi toliko poremećeni i podivljali, da je čovjek čovjeku postao vuk (homo homini lupus). Ali, evo male sličice iz života, koja pobija tu tvrdnju i svjedoči o suprotnom.
Neki dan sam se vozila autobusom
sa Srebrnjaka. Meni nasuprot sjedila je jedna mlada žena s djetetom u krilu.
Slika majka-dijete mi je oduvijek draga, privlači moju pažnju i aktivira sve
moje osjećaje na duhovnom i na estetskom planu.
Tako se i sada zagledam u tu lijepu sliku, a osobitu pažnju mi privlači to djetešce u majčinom krilu, jer ono svaki čas podiže glavicu i gleda u majčino lice, brižno nagnuto nad njim. U pogledu tog djeteta ima nečeg tako ozbiljnog, ganutljivog, a majka mu uzvraća nježnošću, gladeći mu ručice i tiho šapćući: "Mali moj Zdravko, mili moj Zdravko."
Ja sam sva raznježena, jer ta vrsta ljubavi, najljepše i najuzvišenije ljubavi, između majke i djeteta, nikada me ne ostavlja ravnodušnom.
U jednom mahu djetešce usmjeri svoj pogled u mene. Ja sam odmah reagirala na tu pažnju riječima: "No, evo, sad si pogledao i u ovu tetu", pa nakon toga spontanog uvoda produžih razgovor s majkom.
Pitam je koliko mali ima mjeseci, na što mi ona kaže: "Godinu i četiri mjeseca." Ja se u sebi čudim, jer dijete mi izgleda premaleno i nekako slabašno. Ja sam mu "dala" najviše sedam mjeseci. Ipak, diskretno šutim o tom svojem razočaranju, ali ga, valjda, ova gospođa primjećuje na mojem licu, pa kaže: "Znate, on je još jako nježan i nekako slabašan." Ja je hoću brzo ohrabriti, jer znam koliko jednu mamu uznemiruje spoznaja da je dijete slabo i da ne napreduje kako treba, pa joj, s ponešto vedrog uvjeravanja, kažem:
"Ali vi ćete to, kao dobra i brižna majka, brzo nadoknaditi i ojačati malčića! Na to će mi ona s nekom mirnom rezignacijom:
"Pa, znate, ja mu nisam mama. Ja ga samo uzimam k sebi iz Doma za siročad u Nazorovoj ulici. On ostane kod mene koji dan preko tjedna i sada, vikendom, bio je dva dana u našoj obitelji. Svi smo ga već jako zavoljeli, a osobito moji sinovi. Za njih je to i jako stimulativno, jer postaju svjesni kako je njima lijepo s vlastitim roditeljima, u toplini jedne uređene obitelji, pa sad osobito tetoše ovo siroče.
Ja gledam tu gospođu, njeno lijepo, mlado lice i čudim se da ima već tako velike sinove (16 i 18 godina), a ja sam mislila da je ovo djetešce njen sin. Ona mi onda nastavi pričati, nakon što sam je upitala je li posvojila malog Zdravka:
"Ne, nisam, ali ispomažem tako u Domu u Nazorovoj. Ja obično uzimam dječicu koja su boležljiva, slabašna ili zaostala u razvoju".
Ona to govori mirno, bez samohvale i samodopadnosti, nekako tiho, skromno, pa je još uvjerljivija.
Začuđena i duboko impresionirana tolikim požrtvovanjem, milosrđem i ljubavlju, iskreno joj kažem:
"Gospođo, ja vam se divim i od srca vam čestitam. Danas susresti nekoga toliko nesebičnoga, požrtvovnog i milosrdnog, zaista je iznenađujuće."
Gledam je kako odlazi u Dom, brižno noseći i grleći malog Zdravka, dok se njen visoki lik pomalo gubi kroz večernji sumrak.
A u mom srcu raste osjećaj divljenja i obuzima me neka ljupka, tiha radost i toplina.
ADELA
>[SADRŽAJ]<