VERITAS - br. 6/2001.

>[SADRŽAJ]<

SUGOVORNICI

VERITAS NA KAVI S LJILJOM VOKIĆ, RAVNATELJICOM VII. GIMNAZIJE U ZAGREBU

ŽENA SA STAVOM

Ljilja VokićLjilja Vokić, bivša ministrica prosvjete, koja se sama povukla iz Vlade, u hrvatskoj javnosti je svojevrsni "znak osporavan". Jedni su je hvalili i podržavali, drugi su je osporavali, ali svi - bez obzira što o njoj mislili, morali su priznati: ona je žena sa stavom! Znala je što hoće i kako to ostvariti, bez obzira na osobnu cijenu koja je, predmnijevamo, bila visoka. 

Ljilja Vokić je uspjela u reintegriranju srpske djece i učitelja u školski sustav Republike Hrvatske, te u darivanju svih učenika osnovnih škola besplatnim udžbenicima, što je jedinstven pothvat u hrvatskom školstvu, bar koliko se današnje generacije Hrvata sjećaju.

Ove godine proglašena je najomiljenijom ministricom prosvjete od stvaranja neovisne hrvatske države, što je bio povod da je, u ime "Veritasa", pozovemo na kavu i da joj, u ime svih čitatelja, čestitamo na ovom neobičnom priznanju.

Naša sugovornica sa vlč. Zlatkom Sucem Jedan poznati hrvatski novinar rekao je za Vas: "Ministrica, moja ljubimica", a u "Večernjem listu" smo pročitali da ste, po sudu hrvatske javnosti, najomiljeniji od svih dosadašnjih ministrica i ministara prosvjete u Republici Hrvatskoj. Recite, kako postati i ostati najomiljeniji ili - omiljen?

Osobito ste me počastili svojim pozivom na kavu. Počašćena sam i zbog Lista za koji razgovaramo, jer ja potječem iz župe sv. Antuna Padovanskoga.

Uvijek sam javno i otvoreno nastupala, smatrajući da imam pravo na vlastiti stav, na vlastiti sud, da imam pravo na osmijeh, ali i na ljutnju. I eto, taj ljudski izraz, pun čovječnosti, dopao se ljudima. Volim ljude i uvijek u njima vidim dobro, a ono drugo ne vidim ili ne želim vidjeti. I prije nego sam postala ministrica imala sam veliki broj poznanika, među kojima sam nastojala širiti vedrinu. Čovjek ne smije imati pretenzija da ga svi vole, niti to može biti istina, ali borba za opće dobro, za nacionalne interese, kojih se ne odriče niti jedan narod, i za poštivanje svake ljudske osobe mogući je razlog omiljenosti kod ljudi. Nisam činila ništa dodvorljivo da bih do toga došla, ali vjerujte da je vrlo lijep osjećaj kad susrećete ljude i oni Vam iskazuju simpatiju.

Vas će u školama, pogotovo među roditeljima, pamtiti najprije po besplatnim udžbenicima, koji su bili tada - i nikada više! Danas to izgleda kao odsanjani san. Kako to da je to u Vaše "mračno doba" bilo ostvarivo, a danas nije?

Besplatni udžbenici kupljeni su novcem hrvatskih poreznih obveznika. Dakle, po vrlo povoljnim cijenama su otkupljeni i darovani onoj djeci, svoj djeci, čiji su roditelji ionako plaćali porez. Žao mi je da je taj projekt propao, jer je opet otvorena mogućnost beskrupuloznih zarada na cijenama, koje mnogi roditelji ne mogu platiti. Sadašnje stanje s udžbenicima ne bih previše komentirala, ali svatko ima vlastitu pamet, pa neka sam prosudi...

U povijest hrvatske države ući ćete kao ministrica koja je pobunjene Srbe (izraz CNN-a iz doba "Oluje") reintegrirala u hrvatski školski sustav. Među prvima ste ušli na tada nedostupne hrvatske prostore, u Vukovar, u zbornice u kojima ste se suočili s onima koji su protjerali svoje kolege ne-Srbe. Kako ste se osjećali? Kako ste uspjeli? Jesu li pregovori bili mučni?

Mirna reintegracija Podunavlja bio je veliki zalogaj koji je s mukom progutan, jer je nosio u sebi veličinu, ali i gorčinu oprosta i opraštanja. Mogućnost da djeca uče i rade zajedno, svatko na svom jeziku, učinila mi se ljudskom, ma koliko za mnoge bila bolna i gorka. Kad je Bog židovski narod vodio iz egipatskog ropstva, držao ga je u pustinji 40 godina, da pomre sve što u sebi nosi mentalitet roba, da u novu zemlju uđu samo novi ljudi. To je poruka da mladi ljudi mijenjaju svijet, jer ne nose na sebi teret i breme prošlosti. Nažalost, mnogi naši mladi iz Podunavlja opterećeni su bremenom krvi i smrti svojih najdražih, ali su i snažni u želji da budu veći i jači od učinjenog zla. Ako biste me pitali volim li više svoju Hercegovinu, Zagreb ili Vukovar, rekla bih Vam - Vukovar. Zbog žrtve koju sam i ja u njega ugradila silno ga volim, kao i sve one koji su se odvažili vratiti u njega i obnoviti mu lice. Bila sam u Vukovaru puno puta i nikada mu se nisam približavala bez suza. To je bila grčevita borba u kojoj ste morali biti inteligentniji od pregovarača s druge strane, u kojoj sam naučila da Vas svatko poštuje ako imate stav. Dopustite mi reći da nikada neću zaboraviti sliku Vukovara iz srpnja 1996. i susret sa suprotnom stranom. General Klein je tada rekao Srbima: "Sjednite i pregovarajte. Hrvati su vam na Dunavu ne za 24 sata, nego za 24 minute, samo ako se odluče." Kako sam tada bila ponosna što pripadam Hrvatima, onima koji su hrabri ratnici, ali i pregovarači za ljubav svoga naroda.

Spomenuli ste svoju Hercegovinu. Nikada niste tajili svoju pripadnost hercegovačkom dijelu hrvatskog naroda - ako tako smijemo reći? Recite, kako ste doživjeli nedavno sotoniziranje i stigmatiziranje Hrvata iz Hercegovine, pa i od strane najviših autoriteta, a da niti jedna udruga za zaštitu ljudskih prava, pa čak (koliko znamo) niti itko iz Crkve u Hrvatskoj nije jasno stao u obranu onih protiv kojih je bio usmjeren plakat "Očistimo Hrvatsku"? I odakle jednoj Hercegovki takva samouvjerenost i prodornost?

Vaše pitanje je više nego izvanredno. Zaboljele su me kao vjernicu riječi jednoga istaknutog kaptolskog dostojanstvenika da hercegovački franjevci ne mogu imati župu u Zagrebu (a imaju je svećenici Poljaci) i da ne mogu držati vjeronauk u školi. Pitala sam tog gospodina: "U kojega Boga Vi vjerujete?" Naravno da nije imao odgovora. Zašto bih tajila da sam Hercegovka? Jeste li ikada čuli da se Židov srami svog židovstva, a i njih su progonili i obezvrjeđivali. Progoni ljude učvršćuju i čine ih prodornijima i odvažnijima. Pitanje je samo zašto nam sve to čine pripadnici našeg naroda - to je teško podnijeti, ali i to ubrzo shvatite i idete dalje. Mnogim slabićima smeta ta naša neslomljivost i sposobnost da izdržimo puno udaraca.

Od prvog dana Vašeg imenovanja ministricom prosvjete izjasnili ste se vjernicom, katolkinjom. Kako svoju vjeru doživljavate danas, a kako ste je doživljavali u doba svoje mladosti, za studentskih nemira u Zagrebu, dok ste tražili posao, odgajali svoju djecu...?

Sunce se ne može dlanom sakriti, dakle, ono što postoji i što jest u vama - zašto to kriti? Nikada to nisam skrivala. To sam uvijek smatrala svojim pravom. Pitam se samo, gdje su onda čučali današnji čuvari ljudskih prava i zagovornici demokracije? Svoju neovisnost plaćala sam od učiteljskih, studentskih i svih radnih dana do 1990. godine. Studirala sam u Zagrebu od 1967. do 1972, uključujući i radosnu '71. Moje je geslo misao velikoga njemačkog filozofa Immanuela Kanta: "Što je to što je i čovjeku i divljaku predmet divljenja? - Čovjek koji se ne boji!" Nikada se nisam bojala i ne volim ljude koji se boje. Samo jednom se živi i ne treba taj jedini život proživjeti u strahu ni pred kim, osim pred Bogom.

U očima obične hrvatske, ali ne samo hrvatske, žene - Vi ste oličenje uspješne žene: bili ste ministrica koja je sama odstupila s tako prestižnog položaja, ravnateljica ste elitne škole, a uz svoga supruga i majka ste petoro djece! Kako ste sve to postigli?

Ljilja Vokić sa svojim mužem Kaže meni jedan dragi književnik: "Ljudi najčešće mjere vidljive domete karijere, a ne ono što je u nama i što je nama samima uspjeh." Najveći uspjeh svake osobe je duhovna i ljudska izgrađenost vlastitog bića. Najveći domet je biti majka koja s mukom i s radošću odgaja svoju djecu, a sve drugo je fasada kojoj, na sreću, nisam rob. Ja sam ostala svoja, i to je za mene uspjeh - zar ne?

Osjećate li se više uspješnom ili ostvarenom ženom, suprugom koja je više od trideset godina uspjela sačuvati brak, izgraditi obitelj i odgojiti petero djece?

Gotovo sam već odgovorila u prethodnom pitanju. Majčinstvo smatram najvećom životnom radošću, ali i svaki susret s čovjekom jest ostvarenje čovjeka.

Već deset godina imamo vjeronauk u školi, a ipak - problemi mladih i u radu s mladima nisu ništa manji, dapače! Kako vi vidite rješenje ovoga problema, pod kojim se svi gotovo slamamo?

Obitelj i Crkva moraju puno aktivnije preuzeti odgovornost za sve lijepo i dobro u našem narodu, osobito među mladima. Mladi se ne snalaze i tragaju za smislom koji se izmiče pod pritiskom svega spomenutog. Trebaju se češće okupljati oko Crkve u najrazličitijim aktivnostima.

Gđa. Vokić na susretu s Papom Jedan od problema s kojim se nastavnik-vjernik uvijek suočava (pogotovo danas, u vrijeme globalizacije) jest taj kako u savjesti pomiriti sadržaje koje predaje, svjestan da oni mogu naškoditi djetetu, ali tjeran programom i vremenom nema priliku s učenicima proanalizirati sadržaj i ukazati im na opasnosti kojima su izloženi? Recimo s elementima New agea u literaturi... Kako ste Vi to rješavali kao nastavnica?

Pridržavala sam se nastavnog plana i programa, ali nikako slijepo. S učenicima sam jednom, kad je bilo prevruće, otišla na sok. Naša voditeljica se sablaznila. Ja sam joj smireno odgovorila: "Nemojte mi platiti, to će mi djeca učiniti svojim zadovoljnim osmijehom." Ali, morali su, htjeli ili ne, pročitati svaku lektiru i morali su znati - danas ili sutra, to nije toliko važno. Učitelj mora imati svoj stav i od njega ne odstupati, ali treba biti učitelj s ljudskim likom, unositi među djecu vedrinu i optimizam. U mom predmetu, hrvatski jezik i književnost, to je vrlo jednostavno - dovoljno je da iznesu sud o liku ili o djelu pa im možete dati pozitivan odgovor ili im suprotstaviti svoje mišljenje, poučavajući ih u pozitivnom smislu, učeći ih da iznose vlastite stavove, a ne da ponavljaju učiteljeve.

Hrvatska javnost Vas pamti po srdačnom i otvorenom osmijehu, po neposrednosti u susretima i po jasnoći izražavanja vlastitih stavova, bez obzira na poneke "niske udarce" koje ste na različitim "okruglim stolovima" morali podnijeti. Odakle Vam taj optimizam? Gdje je njegov izvor?

Optimizam je dar Božji, proizlazi iz jednostavnosti života i iz ne odveć prevelikih očekivanja. Naučiti se prihvaćati stvari onakvima kakve jesu , a mijenjati one koje se mogu mijenjati te da se, u duhu sv. Franje ili sv. Antuna, znade razlika između podnošljivih i promjenjivih stvari. Učitelj mora širiti optimizam i djetetu pristupiti kao osobi koja će odrasti i koju će kasnije susretati. Pozvani smo imponirati im i svojim znanjem i svojom osobom.

Razgovarala: MAŠA HORVAT

>[SADRŽAJ]<