>[SADRŽAJ]<
KADA KOLA KRENU NIZBRDO...
UPORIŠTE
Pravo Uporište koje trebamo, nudi nam vjeru, ljubav, radost i nadu. A ako imamo to troje - imamo i hrabrost koju trebamo da bismo sišli s broda depresije i beznađa, na čvrsto tlo.
Jeste li se kada našli u stanju iz kojega
vam se čini da nema izlaza? Sve je krenulo po zlu! Na poslu, na fakultetu, u školi,
kod kuće, u društvu... Kao da se sve urotilo protiv vas, i u određenom
trenutku sav se teret odjednom svalio na vaša leđa. Što učiniti? Zbaciti ga
nekako sa sebe, ili ga nositi, pa koliko izdržite, a pritom svakim danom
izgledate sve pogrbljeniji? Hm.
Čini mi se nekako u posljednje vrijeme da pesimistično raspoloženje vlada gdje god se okrenem. Budući da sam i sama deklarirana pesimistica (premda duboko u duši znam da nije baš tako) i gunđalo, pridružujem se općem jadu. Sasvim je normalno postalo da, kad vas netko upita "za zdravlje", odmahnete rukom i složite "kiselo" lice - poneko procijedi par uobičajenih: "a kako bi bilo", ili: "ma, dosta mi je svega", ili kao oni s blagom natruhom optimizma - "ide nekako, kad se već mora". Sve to doduše i nije razlog za čuđenje, kad se uzme u obzir opće stanje u zemlji… Oni koji su završili s potrebnom izobrazbom znaju kako je teško prijeći na onaj konkretni dio - pronaći neki posao, osobito posao u struci. Obeshrabreni čekanjem, slabim honorarima, stanarinama i računima koji ne mogu čekati njihove "bolje dane", izlaz traže u bilo kakvom načinu privređivanja za život - ukoliko nisu među rijetkim sretnicima koji, zahvaljujući obiteljskoj potpori, o tome još uvijek ne moraju brinuti. Kao rješenje nameće se i odlazak u inozemstvo - premda se zna da ni tamo ne cvjetaju ruže - ali, kaže mi prijatelj - bolje i to nego čamiti ovdje besposlen. I, premda svi pričaju o socijalnoj pravdi, pravima radnika, pružanju prilike mladima, nitko nije još točno razjasnio što ti pojmovi znače. Socijalna pravda očito svakome od nadležnih znači nešto drugo. U svakom slučaju poprilično drukčije od prave definicije tog pojma.
No "kako preživjeti i pronaći kakvu-takvu životnu sigurnost" - samo je jedan dio tereta. Onaj teži dio je kako popuniti prazninu i rezigniranost koje u ljudima nastaju potaknute svim tim vanjskim čimbenicima. Kad bi pronašli bar neko stabilno uporište u životu, vjerojatno bi sve ove ostale poteškoće bile mnogo manji problem.
Nedavno, nemajući što pametnije raditi, odlučila sam pogledati film koji mi je preporučen, a koji, da nisam bila u takvom besposličarskom stanju, ne bih vjerojatno nikada pogledala, jer jednostavno nije moj tip filma. Uglavnom, riječ je o drami - s posve neobičnom temom. Na prekooceanskom brodu posada pronalazi ostavljeno dijete. Dječak - bez pravog imena, bez državljanstva, bez ikakvog dokumenta prema kojem bi se znalo da je uopće rođen i da postoji - odrasta na brodu. Zapravo taj mu je brod, doslovce, cijeli svijet - jer onaj stvarni nikada nije upoznao - nikada u svome životu nije kročio nogom na čvrsto tlo, na kopno. I kada je još kao dječak pokazao nevjerojatni glazbeni talent, i kasnije postao brodski pijanist - ništa se nije promijenilo. Kao glazbeniku nudile su mu se prilike za karijeru, kao osobi mogućnost za ljubav i obitelj, no niti jednu od njih nije iskoristio, jer sve ga je to čekalo na kopnu, a on nikada nije napustio brod. Možda ovako prepričana radnja zvuči prilično dosadno, ali ipak, film je zaista dobro napravljen i preporučljiv za pogledati (za sve zainteresirane riječ je o filmu "Legenda o pijanistu") - i zato neću odati završetak. Stoga da biste u potpunosti shvatili zašto sam taj film spomenula u ovom kontekstu, morali biste ga ipak pogledati. O poanti filma nisam se baš složila s osobom koja mi ga je preporučila - ali mislim da svatko tko ga pogleda može prihvatiti da je u njemu riječ o osobi koja je odbacila cijeli život, iz jednostavnog razloga - zbog straha. Zbog straha od onoga što je ispred nje, zbog straha od neizvjesnosti, od nepoznatoga, makar to nepoznato bilo i nešto što bi vjerojatno bilo mnogo ljepše i bolje od postojećeg.
Tko zna koliki među nama žive na nekim svojim "brodovima" i ne usude se "kročiti na kopno", zbog straha od nepoznatog i nesigurnog. Zato je potrebno da nam uporište u životu ne bude nešto što nas zapravo ostavlja u zatvoru iz kojeg ne možemo ili se ne usuđujemo izići. U takvo nas stanje obično dovodi neko prividno materijalno uporište - materijalno osiguranje - unatoč kojemu i dalje ostajemo zarobljeni. Pravo Uporište koje trebamo, nudi nam vjeru, ljubav, radost i nadu. A ako imamo to troje - imamo i hrabrost koju trebamo da bismo sišli s broda depresije i beznađa, na čvrsto tlo. Kao vjernici trebali bismo toga biti svjesni i okrenuti se toj životnoj snazi, biti radosni i zahvalni i na malim, svakodnevnim, stvarima i širiti tu radost i među onima koji je nisu imali prilike upoznati - ili nisu imali nikoga da im je pomogne pronaći.
Prijatelj koji se nedavno vratio s duljega godišnjeg odmora, provedenog uglavnom u netaknutoj prirodi, daleko od vreve gradova i nastanjenih mjesta, povjerio mi je kako mu je nakon toga postalo savršeno jasno što je u životu bitno, a što nebitno. Svi problemi, na koje se na poslu svakodnevno jadamo i s kojima se susrećemo, postali su mu sasvim nevažni i nevrijedni gubitka zdravlja i vremena. No, da bi do toga došao trebao mu je taj susret s prirodom u kojoj se najčišće ogledava Božja ruka, i koju mi ljudi još nismo uspjeli zaraziti našim sivilom.
Opet sam zamrsila cijelu priču - ali poantu shvaćate. Zar ne?
NEVENKA GAŠPAROVIĆ