Da i papa Ivan Pavao II. intenzivno proživljava svaki trenutak ovog vremena, najbolje potvrđuju i dvije njegove inicijative vezane uz opasne prijetnje miru u svijetu, posebno pak u Isusovoj Domovini. Gotovo da nije bilo nikoga tko bi osporio dobru namjeru Papinu pozivu na post (14. prosinca 2001.) i ekumenskoj molitvi u Asizu (24. siječnja 2002.). Za vjernike bio je to najbolji odgovor prijetećim oblacima koji se nadvijaju nad svjetski mir.

Najprije, svojim ustrajnim pozivom da se i kršćani, napose katolici, pridruže muslimanima postom i novčanim prilogom na njihov posljednji dan Ramazana, 14. prosinca 2001. godine, Papa je htio potvrditi kako vjeruje da molitva i post mogu raspršiti i rastjerati sve najnovije sumnje u mogućnost civiliziranog suživota i plodnog dijaloga s muslimanskim svijetom. Mnogi danas zbog terorističkih napada na Ameriku sredinom rujna 2001., uopćeno optužuju muslimanski svijet da vjeru želi podmetnuti kao glavni razlog svim nesrećama ovoga trenutka, te ga smatraju promicateljem rata civilizacija. Papin poziv na zajednički post i molitvu raspršio je u dobronamjernima svaku primisao da Crkva dijeli takva mišljenja. A da se ne ostane samo na ovim pothvatima, vjernici su pozvani da svoj novčani prilog pridruže karitativnoj akciji za pomoć onima koji su najugroženiji posljedicama sukoba u ratnim područjima. Odaziv je bio dobar, a javno su podržali Papinu inicijativu i neki kulturni i politički djelatnici koji inače ne dijele zajedništvo vjere sa Svetim Ocem.

O drugom dijelu Papine inicijative možemo zasad govoriti samo u futuru. Naime, Ivan Pavao II. pozvao je vjerske predstavnike svih poznatijih svjetskih religija i vjera na zajednički molitveni skup u Asizu, gradu sv. Franje, gdje se u četvrtak, 24. siječnja 2002. godine očekuje uspjela repriza onoga velebnog susreta koji se održao u listopadu 1986. i potpalio lanac reakcija poznat pod imenom "Duh Asiza". Tada je Papin poziv prihvatilo sedamdesetak predstavnika raznih svjetskih religija, a pothvat su podržali čak i predstavnici gotovo svih tadašnjih gerilskih pokreta u svijetu, čak i tada vrlo neprijateljski raspoloženih Crvenih Kmera u Kambodži. Posebnu draž ovom novom molitvenom okupljanju u Asizu pobudila je informacija da će ovog puta Papa s pratnjom u grad sv. Franje krenuti posebnim ekumenskim vlakom, koji kreće istog jutra iz Vatikana, kamo se vraća podvečer istoga dana, pa će već za vrijeme vožnje biti mnogo prilika za susretanje i učvršćenje mirotvornih prijedloga. Poznavatelji prilika podsjećaju da je posljednji papin vlak iz Vatikana krenuo pred početak Drugoga vatikanskog sabora, kada je početkom listopada 1962. Ivan XXIII. krenuo vlakom u istom smjeru i sa sličnim namjerama.

Uz mjesec dana zakašnjenja, da se valjda smire novinarska nagađanja, Kongregacija za nauk vjere službeno je objavila da se 17. studenoga 2001. u portugalskom samostanu u Coimbri tajnik ove Kongregacije, mons. Tarcisio Bertone, susreo s poznatom s. Lucijom, najstarijom i jedinom preživjelom vidjelicom iz Fatime, da se razjasne neki vidici u vezi s najnovijim nagađanjima o trećoj fatimskoj tajni. Naime, novinari su na svoj način protumačili neke izjave ove redovnice, kao da službeni dokument "Poruka iz Fatime" iz lipnja 2000. nije u cijelosti objavio tekst tzv. fatimskih tajna. Razgovor je potrajao dobra dva sata, a prisustvovali su mu i neki drugi svjedoci. S. Lucija je jasno izjavila da je pažljivo pročitala osporeni dokument Kongregacije za nauk vjere i potvrdila točnost svega što je napisano. A svima koji sumnjaju da je nešto od tzv. "treće fatimske tajne" ostalo prikriveno, s. Lucija odlučno odgovara: "Sve je objavljeno i nema više ništa pod tajnom". Na prigovor pak nekih crkvenih ljudi, posebno patra Grunera koji čak skuplja potpise zato što papa Ivan Pavao II. još nije posvetio Rusiju Prečistom Srcu Marijinu, s. Lucija je mirno odgovorila: "Naša je karmelska zajednica odbacila formular kojim se skupljaju potpisi. Već sam izjavila da je željena posveta učinjena 1984. i da ju je nebo prihvatilo." Time bi sva nagađanja novinara i nekih teologa, vezana uz fatimska zbivanja, konačno trebala završiti.

Apostolska prefektura u Vatikanu, koja je nadležna za organiziranje i tehničku pripremu slavlja i susreta s Papom, objavila je potkraj prosinca službene statistike o općim audijencijama tijekom 2001. godine. Za potrebe vjernika koji su srijedom željeli biti na susretu s Papom podijeljeno je oko 550.000 ulaznica. To je gotovo isto kao 1999. godine, koja je prethodila Velikom jubileju, a za dvije trećine manje nego za Svete 2000. godine, kada je podijeljeno oko milijun i pol ulaznica. Savjesni organizator ovih susreta, Apostolska prefektura, objavila je statistički prikaz svih audijencija za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II. Od 1978. do kraja 2001. podijeljeno je oko šesnaest i pol milijuna ulaznica, a apsolutni rekord zabilježen je 1979. godine, kada je na općim audijencijama bilo 1,585.700 vjernika, što je za oko 200.000 više negoli za prethodnoga Velikog jubileja. Tijekom protekle godine 2001. održane su 43 opće audijencije u Vatikanu, a najviše je ulaznica podijeljeno u listopadu (93.000), dok je najslabiji posjet bio u veljači (14.000). Iz ovih statistika vidljivo je da se tjedno u prosjeku podijeli oko 13.000 ulaznica.

Uskoro će Katolička Crkva dobiti nove svece i blaženike. To je službeno potvrđeno 20. prosinca, kada su u nazočnosti pape Ivana Pavla II. proglašeni dekreti o priznatim čudesima i krepostima za nove kandidate, čime se praktički završavaju procesi za njihove kanonizacije, odnosno beatifikacije. Među kandidatima za svece nalaze se i tri vrlo popularna blaženika. To je Josemaria Escrivá de Balaguer, osnivač vrlo utjecajne ustanove "Opus Dei", Pio iz Pietrelcine, kapucinski mističar koji je nosio Kristove rane, i Juan Diego, katolički Indijanac kome se ukazala Gospa u Guadalupi. Njima će Crkva pridružiti još jednoga franjevca kapucina, bl. Ignacija Belvisottia, i talijansku redovnicu, bl. Benedettu Cambiagio Frasinello, osnivateljicu benediktinki od Providnosti. Njima se pridružuje i osmero kandidata za blaženike. Datumi kanonizacija i beatifikacija bit će naknadno određeni, a održat će se vjerojatno u proljeće i na jesen, kada se obično priređuju ova slavlja. Dakako, najmasovnije se sudjelovanje očekuje za kanonizaciju o. Pija, koji doista ima jako mnogo štovatelja ne samo u Italiji. Osobitu će pažnju privući i proglašenje svetim osnivača "Opus Dei", koji upravo u siječnju priređuje u Rimu svečanu proslavu stote obljetnice njegova rođenja, s vrlo bogatim prigodnim programom. A skromni meksički Indijanac, budući sv. Jaun Diego (prezime mu se obično izostavlja zbog teškoće izgovaranja, a glasi: Cuautlatoatzin), okrunit će ponos i radost ne samo meksičkih katolika nego i ostalih latinsko-američkih vjernika, koji brojem i značenjem zauzimaju sve zapaženije mjesto u općoj Crkvi.

Proglašenjem novih svetaca i blaženika obogatit će se i onako vrlo opsežan Martirologij Katoličke crkve, čije smo originalno latinsko izdanje imali prigodu prelistati i uočiti da su, među ostalima, sveci i blaženici s današnjih hrvatskih prostora dobili zapaženo mjesto. Mislimo pri tom, dakako, ponajprije na naša tri hrvatska sveca (Nikola Tavilić, Leopold Mandić, Marko Križevčanin), ali su i blaženici spomenuti i popraćeni kratkim i sadržajnim opisom (Augustin Kažotić, Julijan iz Bala, Jakov iz Zadra, Hozana iz Kotora, Gracija Kotorski, Alojzije Stepinac). Posebno je jasno ocrtan lik krašićkog blaženika, za kojega se kaže da se "hrabro usprotivio nauku i vjeri koje niječu ljudsko dostojanstvo, sve dok nije, zbog vjernosti Crkvi, dugo zadržan u zatvoru te, zahvaćen bolešću i istrošen iscrpljenošću, slavno zaključio biskupsku službu".

Posebnu pažnju posjetitelja Vatikana zasigurno privlače švicarski gardisti u živopisnoj opremi, gdje prevladava crveno-narančasto-plava nijansa, inače tipično rimska boja. Ovu odjeću mnogi pogrešno pripisuju Michelangelu ili čak i Raffaelu. Današnji izgled opreme švicarske garde potječe iz nama mnogo bližih dana, ali originalna odjeća i oprema doista nosi značajke 16. stoljeća, kada je papa Julije II. godine 1506. postavljao temeljni kamen za novu baziliku sv. Petra. Tada je iz Švicarske pozvano 150 vojnika, koji su se stavili u službu pape i središnjih crkvenih ustanova u Vatikanu. U tom smislu može se reći da je švicarska garda, koja i danas broji preko stotinu momaka, svojim neprekinutim kontinuitetom od skoro 500 godina danas najstarija vojska na kugli zemaljskoj.

Da švicarski gardisti nisu samo voštane figure za fotografiranje, dokazali su više puta tijekom povijesti, posebno za krvave opsade grada Rima 1527. godine, kada je 10.000 njemačkih i španjolskih plaćenika prodrlo u Vječni Grad u namjeri da uhvate i ubiju papu. Švicarska se straža herojski ponijela, te je 147 švicarskih momaka tada položilo svoj život da spase papu Klementa VII., koji je zahvaljujući njihovoj žrtvi uspio umaknuti. Tog je dana svoj život položio i komandant garde, pukovnik Gaspar Rouat, a kada je njegova supruga vidjela kako muž hrabro umire, uzela je njegovo oružje i na ulazu u baziliku branila pristup sve dok i sama nije pala. Preživjela su samo 42 gardista, a na spomen toga krvavog događaja, i danas na dan 6. svibnja svake godine novoprimljeni regruti polažu zakletvu vjernosti rimskom biskupu.

Povijest švicarske garde obiluje mnogim zanimljivim dogodovštinama s vedrijim svršetkom, kao što je bilo nakon izbora pape Klementa XIII. kada su 1758. švicarski gardisti iz bazilike udaljili jednoga znatiželjnog fratra za kojega su smatrali da mu nije mjesto blizu kardinala i ostalih dostojanstvenika. Jedanaest godina kasnije, taj franjevac konventualac izabran je za papu i uzeo ime Klement XIV. Kada su ga nakon svečanosti krunidbe u bazilici pitali za dojmove, kažu da je izjavio: "Ceremonija mi se jako dopala. Ovaj put mi švicarska garda nije pripriječila put do oltara!"

Švicarski gardisti ozbiljno shvaćaju svoje dužnosti. Tako se spominje da su jednog dana uhitili američkog komičara Don Novella, koji je za jednu televizijsku seriju tumačio kontroverzni lik svećenika, s manje ili više uspjelim vicevima na račun klera. Kada se taj komičar našao u crkvi sv. Petra obučen kao svećenik, s kaubojskim šeširom oko vrata i ružičastim naočalama na nosu, švicarske su ga straže zaustavile, a fotografu oduzele kameru. Optužen je da se lažno predstavlja kao svećenik i da fotografira u reklamne svrhe na zabranjenom prostoru. Nakon sedam sati ispitivanja komičar je otpušten uz lakonsko obrazloženje da je "persona non grata", što dakako Amerikanac nije posve razumio, ali mu je bilo posve jasno da je bolje što prije odmagliti.

Djeluje kao anegdota, a istiniti je događaj. Bilo je to pred otvaranje Svete godine na Božić 1974. Da spase televizijski prijenos, talijanski vojni tehničari ponudili su se da stručno pomognu, ali se tome usprotivio komandant švicarska garde, pozivajući se na propis da "strani vojnik" ne smije prijeći prag vatikanske bazilike osim iz pobožnosti ili radi razgledavanja umjetnina. Da se stvar spasi, netko je predložio upornom Švicarcu: "Proglasite ih ratnim zarobljenicima!" I doista, prema propisima Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima, komandant papinske garde "proglasi uhićenima" talijanske vojne tehničare koji su cijelu noć proveli u popravljanju veza. Kada su pred zoru htjeli izići, doznali su da su "ratni zarobljenici", uz dodatak da se bezuvjetno oslobađaju i puštaju. Kažu da talijanske vojne vlasti ni danas službeno ne priznaju ovaj "incident", jer njihovi vojnici nisu ništa prethodno znali, a u protivnom bi bili pozvani na odgovornost što se nisu oduprli "pri uhićenju". Zakon je zakon, kako za talijansku vojsku, tako i za švicarsku gardu…