Godina u koju smo upravo zakoračili u Crkvi će biti obilježena "biblijskom zrelošću" najznačajnijeg događaja u Crkvi 20. stoljeća: četrdesetom obljetnicom početka II. Vatikanskog Koncila, koji Crkva u hrvatskom narodu slavi i kao početak "medijskog proljeća", do tad nezabilježenih medija u njezinoj povijesti. Zajedno s Koncilom u Rimu, Crkva je u tadašnjoj Jugoslaviji živjela s jednim drugim Koncilom: s "Glasom Koncila", prvom javnom novinom, do danas nezaobilaznom metaforom glasa Crkve. Nekoliko mjeseci ranije, u istoj godini 1962., počinje izlaziti i "Glasnik sv. Antuna Padovanskog" (kasnije nazvan "Veritas"), zatim "Marija", Gospin mjesečnik - u neponovljivom zanosu, radosti, sigurnosti da Duh Sveti vodi Crkvu, jer - u vremenu kad je kardinal Stepinac umro, a komunistički obruč sve jače stezao slobodu djelovanja, Koncil u Rimu bio je pravi vjetar u jedra Petrove lađe i na ovim prostorima i u ovom narodu.

Baš tako kako ste i rekli - mlado. Međutim, nadam se da na ovakvom poslu mladost nije element koji bi smetao, nego je, dapače, zbog tolikih područja i segmenata na kojima se treba zauzeti - prednost. "Glas Koncila" je svih svojih godina postojanja glas Crkve, glas hrvatskoga naroda i njegova je uloga velika. Okolnosti su se zadnjih desetak godina mnogostruko izmijenile i na crkvenoj i na društvenoj razini, pružile su se mnoge prilike i samoj Crkvi pa mladih snaga i ideja treba. Novinarstvo i izdavalaštvo je općenito takva djelatnost kojoj nikad nema kraja. Potrebno je stalno biti u tijeku jer izazov stvaranja javnoga mnijenja i današnjih masovnih komunikacija je veoma velik. A mladost, koju ste spomenuli, argument je koji je svakoga dana sve manji.

Baš to - da već četrdeset godina to "novo lice Crkve" izlazi i doprinosi oblikovanju vjerničke i društvene svijesti u Hrvatskoj i naviješta Radosnu vijest Isusa Krista. Odlukom zagrebačkog nadbiskup Franje Šepera prvi broj "Glasa Koncila" pojavio se 4. listopada 1962. godine. Izgledao je puno drugačije nego što izgleda sada, ali je i u biltenskom i novinskom izdanju imao važnu ulogu u izvještavanju i informiranju o događanjima II. vatikanskog sabora. Svaki početak je jako važan jer se u njemu zacrtava glavni pravac budućeg djelovanja. Tako je i s "Glasom Koncila". Upravo je nadahnuće na "proljeću" Crkve - II. vatikanskom saboru, siguran smjer i u crkvenosti i domoljublju, koje je uredništvo "Glasa Koncila" u uređivačkoj koncepciji slijedilo sve te godine. Ta konstantnost u ljubavi prema Crkvi i prema hrvatskom narodu, koja se prepoznaje u poznavanju istinskih vrednota, svojega, ali i poštivanju i dijalogu s drugim uvjerenjima, nezaobilazna je vrednota tih četrdeset godina postojanja.

Najljepše je svakako ono u čemu je "Glas Koncila" bio veliki promotor, a to su sva ona slavlja od Solina, Marije Bistrice, sedamdesetih godina, te svega onoga što je vezano uz proslavu Trinaest stoljeća kršćanstva u hrvatskom narodu i Nacionalni euharistijski kongres 1984. godine. To su bila velika i važna svehrvatska crkvena okupljanja pod vodstvom naših biskupa, a u vremenu, tada još uvijek, čvrstoga komunističkog jednoumlja. Ponosni smo i na naše pisanje o mučeniku kardinalu Alojziju Stepincu, sada blaženiku. Prenijeli smo 1970. godine, u broju 4, tekst o kardinalu Alojziju Stepincu iz vatikanskog dnevnika "L’Osservatore Romano", i taj je broj bio zaplijenjen. To se događalo više puta, što govori o činjenici da je list bio na meti partijskih komesara. Među lijepe trenutke svakako ubrajam i pokretanje Maloga koncila te njegovo dosadašnje tridesetsedmogodišnje djelovanje među našim vjeroučenicima koji su se družili i pokazivali znanje na Vjeronaučnim olimpijadama. Tu su i brojne objavljene knjige, među kojima se ističu: Katekizam Katoličke Crkve, Kodeks kanonskoga prava, Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Na stranicama "Glasa Koncila" otvorene su brojne tabu-teme, a značajan je i doprinos stvaranju pluralističkog društvenog ozračja. Sve što je tijekom tih godina nastalo, pokrenuto, napravljeno, lijepo je jer je ostvareno upravo u smislu riječi Majke Terezije: "Učinimo nešto lijepo za Boga".

Apsolutno da smo toga svjesni i drago nam je da nas tako tretiraju. Međutim, različite su razine i kompetencije tog "glasnogovorništva". Mi smo redakcija koja na temelju činjenica sama donosi zaključke i komentira ih u svjetlu crkvenog nauka i kršćanske etike. Ta se odgovornost iz dana u dan sama po sebi nameće, potrebno je samo čitati "znakove vremena" i slijediti ih. U vrijeme komunizma "Glas Koncila" je stekao taj naslov jer je bio list koji nije bio pod nadzorom Komunističke partije. Naši su čitatelji prepoznali da se mogu identificirati s tekstovima "Glasa Koncila" u vjerskom i nacionalnom smislu. A naši su urednici, kako tada tako i sada, ostali vjerni iskustvu da je potrebno uvijek biti uz narod, uz konkretnog čovjeka i ne zaboravljati iskustva prošlosti. Danas je situacija u medijskom prostoru bitno drugačija. O vjerskim temama slobodno pišu sve novine i sve publikacije pa se u tekstovima vrlo lako mogu prepoznati različite nakane njihovih izdavača, a ljudi, na žalost, misle da je dovoljno ono što o Crkvi pročitaju u svjetovnom tisku. Bio bih veoma sretan da ima i više tjednika u Hrvatskoj u čijim bi se tekstovima promicao kršćanski svjetonazor i humanizam, da imaju visoke naklade, jer bi to bio znak da različite skupine vjernike unutar Crkve "misle" Crkvu, žive s njom i žele biti prepoznatljivi u društvu. Potrebno nam je stvaranje javnog mnijenja i u Crkvi pa će se to odraziti onda i na široj razini.

Etiketiranje drugih i drugačijih je klasični način eliminiranja s najvišom efikasnošću upravo u vremenu kada su spomenute kovanice nastajale - u komunističkom jednoumlju. Zbog navodnog uznemiravanja javnosti urednik "Glasa Koncila" don Živko Kustić bio je više puta sudski gonjen, ali je, Bogu hvala, sve to junački izdržao i nastavljao s borbom. Nismo ni danas daleko od takvog načina razmišljanja i mentaliteta koji kao nekakav "dinosaurus" preživljava iz jednog razdoblja u drugo. Međutim, i mi kršćani moramo nametati neka pravila igre. Kažemo da u Hrvatskoj živimo u demokratskom društvu. Demokratsko društvo znači da se uvažava mišljenje drugoga. Vidljivo je da se i u tako nazivanom društvu mnoge stvari namiještaju, sa željom da se dogode u korist onih koji su na poziciji da s time manipuliraju. Ali, moramo znati prepoznati takve stvari i reagirati. Previše smo pasivni, nismo politički zreli, a i unatoč drevnim korijenima naše hrvatske nacije, još uvijek smo premladi, nedovoljno svjesni veličine toga što imamo svoju državu. A ne smijemo ni zaboraviti da smo članovi jednog još većeg naroda, naroda Božjeg - Crkve. S time smo i nositelji vjerničke baštine koja se nalazi u temeljima zapadne civilizacije. Previše dopuštamo da nas se trpa u zapećke, u sakristije... Pogledajmo kako se za svoja prava zauzimaju različite građanske inicijative, manjine, sekte... Ne posustaju, ne pokazuju malodušnost. A mi? Pa Istina će nas osloboditi! Čega se onda imamo bojati? Potrebno je otvoreno formirati čitatelje u ispravnim stavovima, da i današnje generacije prepoznaju naš glas, "novo lice Crkve"...

Od demokratskih promjena u Hrvatskoj je promovirano više od tisuću teologa laika, ali, takav je moj dojam, njih se u javnosti baš i ne čuje. Dapače, postoji dojam da je nastala "hrvatska šutnja" koja ne reagira na mnoge pojave koje se tiču laika, a ne svećenika ili biskupa. Crkva se napada, neki traže i reviziju Ugovora Republike Hrvatske i Svete Stolice. Zašto se ni jedan katolički intelektualac nije o tome izjasnio?

Tim pitanjem upućenim meni uputili ste ga, nadam se, i svima za koje mislite da bi se trebali više angažirati u zauzimanju katoličkih načela u javnom životu društva. Na žalost, politički oportunizam i utilitarizam pomiješan s iskustvom koje su ljudi proživjeli u vrijeme komunističkog režima ostavlja traga. Imali smo prilike vidjeti kako su mnogi izjavljivali i izjavljuju da su poštenjaci ali su počinili takve prijestupe da ih se ne bi posramili mnogi već smješteni u Lepoglavi. Čuli smo i za izjave nekih da su katolici, dapače izrasli u duhu II. vatikanskog sabora, ali si uzimaju pravo prigovarati Crkvi kada kritično progovori o stanju u društvu. Zašto? Živimo još uvijek na lošim principima podobnosti, krajevne pripadnosti, partijske ili stranačke linije, a ne na temelju onoga što znaš i što vrijediš kao čovjek, stručnjak... Mnogima izjave o njihovom katoličanstvu ili hrvatstvu služe kao pokriće za vlastite probitke, za korist i zbunjivanje ili pak stavljaju trenutno dobro svoje stranke iznad svega. No, ne možemo reći da nema vjernika, intelektualaca, koji shvaćaju u kakvom vremenu žive, pa i onih koji se jave u medijima. Samo, jasno, takvima se u javnim medijima ne da toliko prostora koliko onima koji napadaju Crkvu.

Plaćamo, ali nas nitko ništa ne pita. Vidite i sami razinu pisanja nekih novina, kvalitetu emisija koje se emitiraju na televiziji. Kako podići razinu? Na duge staze, postom i molitvom... Sve su to nedostaci tzv. demokracija u kojima tzv. demokratska većina ima, opet demokratsko, pravo gnjaviti manjinu. Dok je netko na vlasti on kreira sve kako želi. Već smo o tome govorili. Previše smo sterilni u političkom životu. Jest da se teško suprotstavljati nekome tko ima monopol, ali moramo tražiti odgovornost od onih kojima smo na izborima dali svoj glas. Jesu li ispunili ono što su obećali i jesu li to korektno odradili. Ali nije dovoljno samo jadikovati, nego pronalaziti način kontrole adekvatan pluralističkom društvu. Ako neke novine pišu neodgovorno, zašto ih kupujemo?

Žao mi je zbog svakoga takvog slučaja koji se dogodio ili će se dogoditi, da ljudi zbog drugačijih političkih pogleda ili svjetonazora ostaju bez posla ili su šikanirani u društvu. A da je nakon 3. siječnja bilo šikaniranja i revanšizma onih koji su drugačije mislili, nema razloga osporavati. Međutim, mnogim stvarima još uvijek pristupamo emotivno, generalizirajući, ostavljajući puno prostora iracionalnom. Politika se, na žalost, uvukla u sve pore društvenoga života i misli se kako se ništa ne može bez nje. O svemu moraju odlučiti političari, a pitajmo se koliko je tijekom prošle godine društvo dobilo od tih političara. Najveću su korist svakako imali političari, a ne društvo koje ih plaća. Načelo supsidijarnosti, tj. da druge ili niže razine odlučuju o svom djelovanju ili rješavanju svojih problema kao da nikada u povijesti nije provedeno u praksu. Biskupi su u svojim nastupima, u božićnim i uskrsnim čestitkama, različitim izjavama upozorili na mnoge probleme u društvu. Međutim, tko ih je uvažio i započeo na temelju toga kakav-takav dijalog? Crkva ne šuti, i kako je nedavno u propovijedi istaknuo nadbiskup Bozanić "Crkva i onda kada su joj drugi nametali progonstvo, nije bila tužna Crkva; udarana nije pokleknula; prešućivana nije šutjela; lažno optuživana i neuvažavana nije se pokolebala. Crkva zna biti sugovornica kada se s njome želi razgovarati, ali i glasnogovornica kada se drugima oduzima glas. Šutljiva Crkva ne postoji. Može joj se oduzimati mogućnost govora, pogrešno prikazivati njezinu riječ, ali joj se ne može oduzeti mogućnost svjedočenja ljubavi". Svi ti problemi pokazuju kako je teško izgraditi pravo pluralističko društvo s jednakim pravima za sve, ali nam je imperativ da se za njega moramo potruditi, a ne zatvarati se u individualizam.

Ta etiketa o "govoru mržnje" postala je svakodnevna ljevičarsko-liberalna floskula. Najlakše je prilijepiti etiketu, napasti, pa neka se onda pere tko se može oprati. "Laži, laži pa će nešto ostati" - maksima je koja se provlači i u takvim medijima kojima nije do istine, do pravednosti, nego, nadahnuti makijavelizmom, posvećuju svako sredstvo da bi ostvarili svoj cilj. No, ne treba popuštati, bojati se, ustupati, nego, budući da im znademo stil, znamo da za otrov postoji i protuotrov.

Da, to nam je i cilj i želja, a nadam se da ćete se složiti sa mnom da smo prošle godine upravo takvi bili. To možete zaključiti i na temelju činjenice da se tijekom prošle godine puno više u našim medijima govorilo o pisanju "Glasa Koncila", nego što se to činilo prijašnjih godina. Bogu hvala, načela evanđelja, socijalnog nauka Crkve i zdravoga razuma bili su nam vodilja u svim komentarima. Ta principijelnost i kontinuitet prepoznali su mnogi važni društveni elementi. No, znamo i to da proročki glas nije onaj glas koji bi najavljivao, pretkazivao događaje koji bi se trebali zbiti nego je to stalni govor, stalna opomena, stalno upućivanje na neprolazne vrednote, zakone, načela... Poput proroka u Svetome pismu. Nadamo se da će se uskoro u javne rasprave uključiti još veći broj angažiranih vjernika laika, a "Glas Koncila" će uvijek biti otvoren za pomoć i suradnju.