Namjerno želimo biti obzirni. Znamo koliko je složen ekumenski i međuvjerski dijalog, te ga nipošto ne želimo omalovažiti. S posebnom brižljivošću želimo samo podsjetiti što nam socioreligijska istraživanja potvrđuju, a to je prisutnost pobožnosti sv. Antunu u pučkoj religioznosti bilo kod nekatoličkih bilo kod nekršćanskih vjeroispovijesti; kod braće protestanata, kod pravoslavnih, i u muslimanskom svijetu.

Dakako da se ovakva pobožnost može shvatiti kao znak općenite potrebe za svetim, kao potreba za zaštitom; kao radije uspostavljanje veze s Bogom preko izvansakramentalnog i izvaninstitucijskog odnosa.

Jednostavno, ovoj činjenici želimo pridati značenje naročito svojstveno nama franjevcima. Antun nam se očituje kao znak prisutnosti Boga ljubavi u svakodnevnom životu, Boga koji je osjetljiv na čovjeka u njegovim potrebama. To je prevladavanje ideologije o čovjekovoj samodostatnosti. U konačnici je to nazočnost Boga-ljubavi, a to je pak osnovni govor svakoga vjerničkog iskustva.

Ima još jedan vid Antunove poruke vrijedne za ekumenski i međuvjerski dijalog. To je poziv na obnovu, na obraćenje, na međusobno uvažavanje; na obnovu Crkve, obraćenje srca i uvažavanje braće. Znamo koliko je sav ovaj složeni unutarnji stav bio prisutan u Antunovom propovijedanju.

Zatim, činjenica da je Antunova pobožnost prisutna i izvan katoličanstva, obično ovdje povezivana s pomaganjem najsiromašnijima, mora u nama stvoriti mišljenje kako je ova pobožnost providonosna priprema puta Evanđelju preko putova ljubavi, koji uvijek ostaju glavni smjer svakom međuvjerskom i ekumenskom dijalogu.