Romano Guardini: "Uvod u molitvu", KS 1969., str 25.

Molitva je razgovor s Bogom, ali ne hladna diskusija, već topla podrška u najboljem smislu te riječi. Molitvom možemo učiti ono što je najvrjednije učenja. Ona nas uči iskrenosti prema samom sebi, molitva je lijek koji liječi univerzalno i podiže čovjeka na samostalni te­melj. Ona je put k jednom drugačijem, boljem i sretnijem "ja". Molitva je upoznavanje Boga i njegovog načina ophođenja s ljudima, koji je ljudskiji i od najveće ljudskosti, iskren kao što samo Bog može biti s čovjekom iskren. Molitva je život s jednim "ti" koje je itekako ak­tivan, zahtjevan i djelujući, ali i strpljiv, kako samo Bog može biti strpljiv. Molitva je život s Istinom. I naš duh postaje tim druženjem čišći, jednostavniji i prozirniji.

Ono prvo što se odbacuje pri­ molitvi jest svako licemjerje, jer imamo posla s bićem koje nas proniče od A do Ž. Svakome možemo lagati, i sebi samima, samo Bogu ne možemo lagati nikako. Ono što iz toga slijedi kritički je stav prema samom sebi, jer razgovaramo s izvorom vlastite savjesti. Kako nas Bog poznaje bolje nego mi sami sebe, tako u molitvi, s jednog uporišta dubljeg od nas, počinjemo upoznavati Sebe. Ne samo naše površno ja, već naše Ja u dubini, u izviranju iz Boga. Upoznajemo naše temeljne mane i vrline, naš poziv i proteklu sudbinu. To je već pravi ključ mudrosti.

Budući da ne možemo odoljeti zahtjevima Oca koji nas savršeno ljubi i želi nam svako dobro, dolazimo do one točke kad već počinjemo biti spremni mijenjati sebe. A to i jest najveća rijetkost, ono najdragocjenije, što je najteže postići. Promjena vlastitih motiva, želja i težnji spada već u područje čuda. To je područje Božje intervencije i milosti. Na putu molitve, čak i to postaje moguće.

No, upravo najveći znalci molitve, kao što je Romano Guardini, poručuju da je put molitve mukotrpan i dug. Čudo molitve je rijetko. Ponekad dolazi samo od sebe i odmah, ako Bog privremeno strgne veo s naših očiju, no, to čudo će postati našom trajnom baštinom samo ako naša disciplina u molitvi bude postojana. Molitva je tek ponekad milost i ispunjenje. Mnogo je češće ona: samome sebi zadana dužnost, napor i prevladavanje. Bez truda nema ni ploda, vinograd je potrebno okopavati. Darovani doživljaj potpomažemo našom upornošću u suhoći, izvor čistimo napornim radom.

Bolje je rutinski mucati suhe riječi, nego ne truditi se uopće. Ne treba prezreti ni "verglanje", ako zaista nastojimo prevladati ga. U suhoći i muci Bog vrca med svoje blizine za nas. A opet, nikad ne smijemo zaboraviti da nam je cilj čuti, osluhnuti govor vlastite dubine, dijaloški se susreti s Njime. Molitva nije bezazlena. Malo je stvari u kojima tako lako možemo podleći obmani.

Ne trebamo prezreti prosidbenu molitvu, premda je ona tek polazište za ljubav. Mi smo uvijek potrebiti - Bog je uvijek bogat. Najvredniji Božji darovi nama su često paradoksalni i čudni. Istinski su vrijedni darovi sloboda i ljubav. Često nam Bog ponešto i oduzima da bi nam mogao dati nešto drugo i vrjednije.

Odbacujući molitvu čovječanstvo počinje odbacivati priliku za tihu, nevidljivu, ali djelotvornu i bitnu revoluciju. Ono što može čovjeka u temelju preokrenuti, jest intimno poznanstvo s Njime koji je sloboda, istina i ljubav. Molitva je druženje, a svako druženje podrazumije­va utjecaj. Postajemo sličniji Bogu. Moćniji u srcu, bogatiji, sretniji i hrabriji.

Nažalost, kada se kršćanstvo otuđilo od istine, otuđila se i molitva. I moć, i bogatstvo, i sreća, shvaćani su izopačeno. Čovjek koji je ugnjetavao drugog čovjeka, izgubio je dodir s onim što mu zaista treba. I njegova molitva postala je pustinjom.