>[SADRŽAJ]<
MOLITI MU SE I NASLJEDOVATI GA!
SVETI ANTUN - POKORNIK
Cilj pokore, odricanja, jest da čovjeka dovede do Boga i čovjeka, do ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Još uvijek je korizma, vrijeme intenzivnog nastojanja oko vlastitog obraćenja, pokore, pa je dobro kratko promotriti sv. Antuna Padovanskoga kao pokornika. Ovog puta u središtu zanimanja nije ni sakramentalna pokora, ni misli sv. Antuna o pokori prema njegovim spisima, nego upravo sv. Antun kao pokornik, i to prema njegovom najstarijem životopisu (Assidua) nepoznatog autora.
Antun
nije imao potrebu za obraćenjem od grešnog prema kreposnom životu, jer je
svoje dječaštvo do petnaeste godine proveo vedro u svojoj roditeljskoj kući.
Ipak životopisac nije propustio zabilježiti, da Antun u vremenu
sazrijevanja, kad su se u njemu bili razbuktali tjelesni porivi koji su ga
neobično uznemirivali, nije tome popuštao nego je tu slabost nadvladavao,
"pritezao uzde požude tijela". To sigurno nije išlo bez odricanja,
pokore. Antun kao mladić nadvladava zamamnost svijeta ulaskom u samostan
redovnika augustinaca u svom rodnom Lisabonu. A sv. Toma Akvinski drži da
je redovnički život kao takav već pokora. Rodbina i prijatelji posjećivali
su često Antuna u samostanu. Da to izbjegne i da živi u strožoj pokori on
nakon dvije godine prelazi u samostan u Coimbri, gdje se posebno posvećuje
proučavanju Svetog pisma.
Antuna su u franjevački red privukli u prvom redu franjevački mučenici iz Maroka. On je želio poput njih dati svoj život za Isusa Krista, za vjeru. Dati život za Boga, za vjeru najveći je oblik pokore. Ušao je u franjevački red i pošao među muslimane u Maroko. No od mučeništva ništa. Razbolio se i morao se vratiti. Kamo? Protivan vjetar tjerao je brod daleko od španjolske obale pa tako i od njegovoga dragog Portugala. Pristao je na Siciliju i odatle se uputio ravno u Asiz, gdje se 1221. godine održavao kapitul, na kome je bio prisutan i sv. Franjo. Antun je u Maroku spoznao da je najveće mučeništvo, pokora, vršiti volju Božju. Shvatio je da mora početi ispočetka školu poniznosti i pokore, obraćenja. Na kapitulu je Antun braći bio nepoznat. Fra Gracijan, ministar provincijal Romagne (Emilije), uzima ga sa sobom. Antun želi da ga se uputi u osnove redovničkog života, on želi upoznati i uzljubiti Krista Raspetoga. I to mu je bilo omogućeno u samotištu Monte Paolo, u jednoj špilji, koju mu je ustupio jedan subrat. Tu bi se Antun svakog dana povlačio s komadićem kruha i malo vode. Tu je, kako svjedoči životopisac, "priučavao tijelo da služi duhu", dakako kroz pokoru. Tijelo mu je od bdjenja i postova postalo iscrpljeno. Zbog slabosti posrtao je i padao po zemlji. Katkada se postom toliko trapio, da se iz špilje ne bi mogao sâm vratiti među braću redovnike, drugi bi mu pomogli. U tom samotištu proveo je dvije godine i pripremao se pokorom za propovjedničku službu, koju mu je Bog namijenio. Braća su ga tada više poznavala kao perača kuhinjskog posuđa nego kao poznavatelja Svetog pisma.
Nakon one glasovite propovijedi kod primanja svetih redova neke braće u Forliju 1223. godine Antun je kao putujući propovjednik neumorno obilazio gradove i sela naviještajući evanđelje, Radosnu vijest. Obilazi Italiju i južnu Francusku i svojim propovijedima obraća ljude, bori se protiv krivovjerja. A napor koji je poduzimao pješačenjem doista je bio velik, prava pokora. Jedna poslovica iz 13. stoljeća glasi: "Želiš li kome zlo, prisili ga da ide pješice!" A Antun je mnogo, vrlo mnogo pješačio. Tada nije bilo prijevoznih sredstava kao danas, a i ono što je bilo zaobilazilo je Antuna zbog siromaštva, koje je on živio. Da je Antun mnogo pješačio svjedoče i njegove nožne kosti koje su vrlo razvijene, što je ustanovljeno prigodom pregleda njegovih zemnih ostataka 1981. godine. Dakako, dok je Antun drugima propovijedao pokoru i sam je činio oštru pokoru.
Antun je bio slabašna tijela, neprestano je pobolijevao, a zbog neumorne revnosti za duše često je do sunčanog zapada natašte propovijedao, poučavao i ispovijedao, svjedoči njegov životopisac. Pod konac života Antun više ne traži sâm pokoru, nego ponizno prihvaća bolest, koju mu dobri Bog pripušta. Prema svemu sudeći, zaključuje komisija stručnjaka kod spomenutog pregleda, Antun je prerano umro, u dobi od 39 do 42 godine, zbog nedovoljne ishrane, strogoga pokorničkog života i fizičke iscrpljenosti.
Ovome se još može dodati da je Antun, kao sljedbenik Isusa Krista po primjeru sv. Franje Asiškoga, živio vrlo siromašnim životom. A to znači da je mnogo puta oskudijevao u osnovnim stvarima, od hrane do drugih potrebnih stvari.
Cilj Antunove pokore bio je priučiti tijelo da služi duhu. Isto tako cilj današnje naše pokore, odricanja, trebao bi biti, da duh vodi tijelo, a ne tijelo duh. Ako tijelo vodi duh, to može biti vrlo pogubno. Nažalost, to se danas mnogo puta događa. Cilj pokore, odricanja, jest da čovjeka dovede do Boga i čovjeka, do ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Vjernici se jako mnogo mole sv. Antunu, utječu se u njegov zagovor kod Isusa Krista. To je dobro. No, potrebno je također promatrati i život ovog sveca i nadahnjivati se njegovim primjerom.
AUGUSTIN KORDIĆ