PUNINA ZAKONA JEST LJUBAV 

Isus u Besjedi na gori pokazuje kako treba "ispuniti" zapovijedi. Odredbu "Ne ubij!" Isus radikalizira i govori da, ne samo ubojstvo već i srdžba na brata je isto tako veliki grijeh kao i ubojstvo. (Mt 5, 21s) "Ne čini preljuba" Isus tumači da tko god s požudom pogleda ženu, već je učinio preljub u srcu. (5, 27s) U Zakonu stoji: "Ne zaklinji se krivo", a Isus govori: "Ne kunite se nikako!" (5, 33s) "Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja." Isus će: "Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone." (5, 43s)

"Ispuniti" Zakon i Proroke znači otkriti i prihvatiti Božji plan, Očevu volju koja se otkriva u ljudskoj povijesti, ostvariti kraljevstvo ljubavi i mira, živjeti savez s Ocem u Sinu. 

Već i starozavjetni vjernik zna da se Zakon ostvaruje u duhu Saveza. Zakon nije dan da obaveže čovjeka u datim okolnostima, povremeno i prolazno, nego da preoblikuje postojanje pojedinca i zajednice u stalnom dodiru s Bogom, osobnim i živim. Židov traži pomoć ne od čina izvršene zapovijedi, nego od Onoga koji je dao Zakon, ne u Zakonu, nego u Zakonodavcu, ne u Tori (Petoknjižje) već u svetom i ljubljenom Bogu, koji ju je proglasio. Tora ga ima poučiti da se Bogu izravno obraća.

Tora nije popis zakona niti iznošenje Božjih djela u povijesti. Ona je i jedno i drugo. Ona se predaje od oca na sina i svaki od njih svojim opsluživanjem Zakona svjedoči što je Bog učinio. Ispunjavajući Zakon, Židov ulazi u Božji hesed (saveznička ljubav), usvaja Božji naum spasenja, ljubi što Bog ljubi, postaje "slika Božja", živi život s Jahvom, Bogom svojim.

Grčki svijet govori o svemiru-kozmosu, dovršenom skladno. Tora govori da svijet treba mijenjati, usavršavati, i to čini Bog sam dok uspostavlja nove odnose sa svojim narodom.

Kada je Zakon sveden na neke propise i norme, a ne tumači se u duhu Saveza, kada se više naglašava sadržaj, a ne gleda se na Boga koji je dao Zakon, pokazuju se pukotine u religioznom kao i u društvenom životu. Tada ustaju proroci i ističu istinski smisao Zakona, a to je zajedništvo s Bogom, iskustvo saveza s Bogom. I najavljuju Novi savez. Prorok Jeremija tako naviješta: "Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj." (Jr 31, 33)

Već prorok Hošea govori o novim zarukama: "Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu." (Hoš 2, 21s) Savez-zaruke izriču stvarnost ljubavi i povezanosti s Bogom, kao sa Zaručnikom svoje duše.

Prorok Ezekiel govori o vječnom Savezu što će Bog sklopiti s Izraelom. "Sklopit ću s tobom Savez svoj, i znat ćeš da sam ja Jahve, da se opomeneš i da se postidiš i da od sramote više ne otvaraš usta kad ti oprostim sve što učini!" (Ez 16, 60-63)

Isus je došao ostvariti Novi savez. I naglašava opsluživanje Zakona u duhu Saveza, to jest u zaručničkoj ljubavi prema Bogu, u vršenju Očeve volje. Jasno ističe da se spasenje ne postiže oslanjajući se na ljudsku pravednost. Traži se obraćenje, postati "kao djeca", maleni i skromni, oslonjeni ne na sebe nego na Oca (Mt 5, 20; 18, 3). Isus je to najprije ostvario u sebi: "Jelo je moje vršiti volju Onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo." (Iv 4, 34)

Isus živi to zajedništvo s Ocem, jedno je s Ocem (Iv 10, 30) i otkriva što Otac traži: živjeti Božje kraljevstvo, što nije drugo nego živjeti jedinstvo s Bogom, sudjelovanje na božanskom životu koji nam je omogućen u Isusu Kristu.

Ući u prisno zajedništvo s Bogom jest zajedništvo ljubavi Sina s Ocem. To znači stvoriti zajedništvo ljubavi koje se otkriva u ljubavi prema bližnjemu. Isus zakonoznancu na pitanje koja je najveća zapovijed u Zakonu, reče: "Ljubi Gospodina Boga svoga... Druga je ovoj jednaka : Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci." (Mt 22, 35-40; Mk 12, 28-34; Lk 10, 25-28) "To je doista Zakon i Proroci". (Mt 7, 12)

Ispuniti Zakon i Proroke znači opsluživati zapovijedi u zaručničkoj ljubavi, snagom Duha Svetoga. I to u duhu Novoga saveza, koji proroci već najavljuju, a Isus ga uspostavlja u svojoj krvi, u vazmenom otajstvu, kroz svoju muku, smrt i uskrsnuće. To je najviša objava Očeve ljubavi prema Sinu te Sina prema Ocu i prema nama. Isus je u prispodobama (Mt 13, 10-16) otkrio svojim učenicima otajstvo Novog saveza. Međutim, ostvarenje Novoga saveza očituje se u svjetlu i snazi Duha Svetoga. U Duhu Svetom otkrivamo slatkost i milinu Zakona, jer je izraz Očeve volje, njegove ljubavi i nježnosti prema nama. Pa i onda, možda baš najviše onda, kad taj Zakon moramo ispuniti s Kristom u pashalnom otajstvu muke i smrti, da se ostvari i u nama otajstvo uskrsnuća i života vječnoga.

Ispuniti Zakon znači ispuniti volju Očevu, a to je Očeva ljubav. To je lijepo izrazila s. Luiza Margarita Claret: "Moj Bože, ti si ljubav. Vjerujem da je Tvoja volja izraz tvoje ljubavi. Predajem se Tvojoj volji, jer se predajem Tvojoj ljubavi."

U četvrtoj špilji (4 Q) nađeni su neki zagonetni tekstovi koji govore o Mesiji, o Sinu Božjemu, Sinu Svevišnjega, što nas podsjeća na Lukin izvještaj o navještenju rođenja Isusa Krista (Lk 1, 32.35). M. Baigent i R. Leigh spočitavaju izdavačkom timu kumranskih rukopisa što se ti tekstovi ne izdaju, a za to okrivljuju Vatikan. Tako se stvaraju maštovite "afere" iza kojih navodno stoji Vatikan. On priječi izdavanje tih tekstova, budući da ugrožavaju vjeru Crkve u Isusa Boga. Prigovor je odviše naivan, smiješan, neuvjerljiv. Ali je izazovan.

Tri teksta dolaze u pitanje. Tekstovi su fragmentarni, nepotpuni, s mnogo praznina, ne zna se kojem kumranskom spisu pripadaju. Može se donekle približno utvrditi godina kada je tekst bio pisan, odnosno prepisivan.

Tekst koji dolazi pod znakom 4 Q 285 govori o Mesiji koji je iz roda Davidova i ubijen je od neprijatelja. Radi li se o Učitelj pravednosti, vođi zajednice? Ali on umire prirodnom smrću. Niti jedan znanstvenik ne povezuje ovaj tekst s Isusom Kristom.

Drugi tekst koji dolazi pod znakom 4 Q 521 govori o Mesiji koji ostvaruje proroštva Izaije proroka (Iz 61, 1s; 58, 6): sužnje oslobađa, slijepima vid vraća, pognute uspravlja, bolesne iscjeljuje, mrtve uskrisuje.

Treći tekst pod znakom 4 Q 246, veličine dopisnice, govori o Sinu Božjemu. J. Milik je već 1972. godine objavio taj tekst i može ga imati u rukama svaki znanstvenik, iako još nije službeno objavljen. U tom tekstu čitamo: I, 7: "podići će drugoga kralja i bit će velik na zemlji"; II, 1: "Sin Božji" i "Sin Svevišnjega" bit će zvan"; II, 5s: "Njegovo kraljevstvo je vječno i njegovi putovi Istina. Govori pravo u istini i nastaje mir. Mač će ukloniti sa zemlje."

Prijevod je nesiguran, ima dosta praznina u koje se može ubaciti neka riječ koja daje smisao po želji.

Na temelju arheološkog, jezičnog i paleografskog ispitivanja tekst 4 Q 246 bio bi (pre)pisan u vrijeme Heroda Velikoga. Tumačenja se i prije službenog izdanja, kako smo vidjeli, razilaze: jedni vide tu povijesni događaj, drugi apokaliptički. Može li se utvrditi povijesnost spomenutih osoba? Na koga se odnose zamjenički oblici: "njegovo kraljevstvo vječno i njegovi putovi istina"?

J. Milik vidi u tome povijesni lik kralja Aleksandra Balasa (150.-145. prije Krista), Seleukovića koji uzima za ženu Kleopatru iz roda Ptolomejevića i najavljuje eshatološki mir. Sam sebe naziva Teopater - Sin Božji i to ispisuje i na novcu.

Neki istraživači redovito tekstu daju apokaliptičko značenje. Tako J. A. Fritzmayer vidi tu najavu kraljevskog mesije iz kuće Davidove koji preuzima vlast u strašnim ratnim vremenima. Ali u tekstu se ne spominje mesija. Stoga H. Kuhn gleda najavu apokaliptičkog budućeg kralja. P. Garcia Martinez daje tumačenje tekstu: Sin Božji je evanđeoski eshatološki lik, i misli se ili na Melkisedeka ili na Mihaela ili na "vođu svjetla". Ali za to nema potvrde u tekstu.

Jedno je sigurno: tekst ima jasne pretkumranske značajke. Ne iznosi izričitu mesijansku terminologiju budući da "Sin Božji" ne pripada uhodanoj mesijanskoj terminologiji u tadašnjem židovstvu. U pozadini je shvaćanje kraljevske ideologije: kralj je "sin Božji". Podsjeća na borbena, tjeskobna vremena radi dolaska zlog kralja i utjehu što dolazi vrijeme spasenja dolaskom kralja kojeg prorok Daniel naziva "Sinom čovječjim", koji dolazi "na oblacima" i na Svece Svevišnjega kojima je dano "kraljevstvo pod svim nebesima".

U ovom tekstu imamo prisjećanje na proroka Daniela u kojemu se govori o kralju hulitelju: "On će huliti na Svevišnjega, zatirati svece Svevišnjega, i sveci će biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena (vrijeme kušnje!) (Dn 7, 25). "Kralj će raditi što god mu se prohtije, uznoseći i uzdižući sebe iznad svih bogova: protiv Boga nad bogovima govorit će hule i uspijevat će dok se gnjev ne navrši - jer ono što je određeno, to će se ispuniti." (Dn 11, 36) I prorok misli na Antioha IV. koji se naziva epifanes - objava Božja, to jest sin Božji, i sili Židove na kult Zeusa Olimpijskog. "Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti" (Dn 12, 1). Narod Božji primit će tada "kraljevstvo" i "njegovo kraljevstvo je vječno, i sve vlasti služit će mu i pokoravati se njemu" (7, 27).

Tekst 4 Q 246 je eshatološki i vidi pralik u Antiohu IV., vidi kralja koga se mrzi, slavohlepnog i sebeljubnog kralja, kralja posljednjih vremena koji će zadati velike jade Božjem narodu u posljednjoj borbi, ali ujedno ulijeva hrabrost i nadu Božjem narodu zbog skorog spasenja.

Nužno je uočiti da se nigdje u tekstu ne kaže da je Učitelj pravde "sin Božji", od Boga začet, niti da je Mesija. Kumranska zajednica očekuje dolazak mesije-kralja i mesije-svećenika, kako smo vidjeli. Kako je sve to neusporedivo daleko od novozavjetnog teksta o navještenju Isusova rođenja, u kojem se kristalno jasno kaže da će Marija po Duhu Svetom roditi "Sina Svevišnjega" i "Sina Božjega", da je Isus doista i Sin Božji i Sin čovječji, pravi Bog i pravi čovjek. I to je jedini ključ da shvatimo, dakako u vjeri, ne samo navještaj Isusova rođenja nego i cjelokupni Novi zavjet.