U DOMU UMIROVLJENIKA "SVETI JOSIP" U ZAGREBU, S RAVNATELJICOM LIDIJOM PAVIĆ 

Grad Zagreb se po veličini ubraja u razvijene srednjoeuropske gradove s uznapredovanim padom nataliteta. U dnevnom tisku gotovo svakog dana možemo pročitati da je u posljednjih 10 godina u Hrvatskoj porastao mortalitet. Lijepa naša izgubila je oko 100.000 svojih građana. Postavlja se pitanje: zašto?

Uz sveopći pad životnog standarda - siromaštvo i glad, progone, neimaštinu i bolesti, uz žrtve Domovinskog rata, porasla je i prirodna smrtnost. Drugim riječima, u Hrvatskoj umire više ljudi nego što se rađa. Ta uzbunjujuća slika današnje Hrvatske dovoljno govori kakva se politika vodila i još uvijek se vodi kada su u pitanju mlade obitelji, te stari i nemoćni. U današnje doba svijet sve više teži sveopćoj globalizaciji. Što to primjerom znači za male narode i narode u tranziciji - u koje se ubraja i Hrvatska - nije teško dokučiti.

Koliko se brige i skrbi danas posvećuje populaciji treće dobi, njihovom zbrinjavanju i kvaliteti života, pokušali smo doznati u razgovoru s gospođom Lidijom Pavić, ravnateljicom zagrebačkog doma umirovljenika "Sveti Josip".

Ravnateljica sam postala prije devet godina. Nedugo nakon mog dolaska, na Josipovo, 19. ožujka te iste 1993. godine, ime doma "Črnomerec" preimenovano je u dom "Sveti Josip". Naš Dom broji 340 korisnika. Smješteni su u jednokrevetne i dvokrevetne sobe, u dvije odvojene kuće: u domu "Svetog Josipa" na Dunjevcu 17 i u domu "Svetog Maksimilijana Kolbea" u Topničkoj 29. Našim nepokretnim korisnicima dostavljamo hranu u kuću iz kuhinje našeg doma. Liječnici zdravstvene ambulante doma brinu se za zdravlje umirovljenika. U sklopu doma imamo sportsko-rekreacijske programe i dvoranu za vježbanje. Za uređenje okoliša - hortikulture, cvijeća i travnjaka brine se gospođa Ivanka Stankić. Za čistoću i urednost doma zalažu se naše spremačice. Dom nudi mnogobrojne sadržaje prema sklonostima korisnika: pjevački zbor, literarnu i likovnu sekciju, knjižnicu, a naglasak stavljam na molitvenu grupu. Nju vodi skupina vjernika - korisnika doma, a naročito se isticala nedavno umrla gospođa Nevenka Bakoš. Ona je povremeno i pisala u "Veritasu".

Najbolji pokazatelj tog djelovanja je hodočašće u Mariju Bistricu. Marijansko svetište najradije posjećuju naši stariji i nemoćni štićenici. Sva mjesta u autobusu uvijek su popunjena, tako da ja i osoblje u pratnji odstojimo cijeli put do odredišta. Nama to ne predstavlja nikakav problem zbog same nakane puta.

Zbog potreba naših korisnika i zbog duhovnog ozračja koje inače vlada u domu otvorena je 21. prosinca 2000. godine, uoči samog Božića, kapelica Gospe od Zdravlja na prvom katu našeg doma. Križni put je oslikao naš poznati slikar Ivan Lacković Croata, a izdana je i molitvena knjižica. Naše dvije socijalne radnice gđa. Marija Benčić i gđa. Marijana Pećnik osobito se zalažu za pastoralno-molitvene i pjevačke susrete. Gospođa Benčić je aktivna u župnoj crkvi sv. Antuna, a gđica Pećnik je preuzela pjevački zbor. U domu se odvija i bogat društveni život: proslave rođendana, održavanje raznih priredbi, razmjena između ostalih domova i klupskih aktivnosti. Osvježenje i pomoć su mladi ročnici koji pomažu starijim osobama u svim potrebama i tako služe civilni vojni rok.

Vrlo rano! Odrastala sam uz starije tete u obitelji, koje su me štitile svojom ljubavlju i pažnjom. Starije osobe doživjela sam kroz čuvstvo ugode i brižne skrbi. Danas, nakon 32 godine rada, mogu sasvim pouzdano izjaviti da svoj posao obavljam s ljubavlju. Moje djelovanje započelo je radom u zdravstvu - 10 godina u općoj praksi, iz koje sam prešla u socijalu, gdje sam ostala sve do danas - pune 22 godine. Boravak u Njemačkoj i rad u bolnici ostavio je snažan dojam na mene. Tada sam zapravo čvrsto odlučila upisati studij socijalnog rada. Nakon diplomiranja upisala sam postdiplomski studij. Odlučila sam se za profil gerontologije i danas sam specijalist u tom području.

Sigurna sam da svoj posao obavljam s ljubavlju i da ga ne osjećam kao teret prema svojem privatnom životu. Odmah sam pojasnila taj međuodnos, jer ljudi su svugdje oko nas - i na poslu i u obitelji. Ako volite ljude, ta vam se ljubav uvijek vraća. Moj suprug Ante je u mirovini. Po struci je diplomirani pravnik i sve do umirovljenja radio je u HRT-u. Sin Antonio je apsolvent novinarstva i uskoro će diplomirati. Voli učiti strane jezike. Suprug i sin pružaju mi podršku, a ja im je na isti način vraćam.

U prvom planu su uvijek razumijevanje, strpljivost i dobra volja. Vjera puno pomaže ljudima, daje im snagu za život, naročito u trećoj dobi. Preko nje dobivaju utjehu i nadu da ovaj život ima smisla, bez obzira na sve teškoće i kušnje koje čovjeka mogu snaći. Čovjek koji ima živu vjeru u srcu i dijeli je s bližnjima nikad neće posustati.

Vjerujem da može! Da, tek kad uspijemo pomiriti u sebi našu ljudsku ograničenost i Božju volju i milosrđe. Stvoritelj u svojoj neograničenoj ljubavi zna u svakom trenutku što je za nas najbolje. Naša slobodna ljudska volja razlikuje se od Božje volje za nas. Pomirenje tih dviju volja, odnosno usklađivanje naše volje s Božjom, donosi nam strpljivost i prihvaćanje. To je jedini ispravan put za postizanje mira u čovjekovoj duši.

Jesu! I štićenici i osoblje doma. Velika nam je prednost što je Dom u neposrednoj blizini crkve. Uspješno surađujemo i s Caritasom u "Domu sv. Antuna", koji vodi fra Ivan Radeljak. Stacionar našeg Doma pod stalnom je donacijom Caritasa i dobro napreduje. Ta se pomoć očituje u hrani, lijekovima i svim medicinskim potrepštinama za stare i nemoćne. Neprocjenjiva je pomoć svećenika u duhovnom i pastoralnom djelovanju. Redovito služe svete mise nedjeljom i blagdanom, ispovijedaju i dijele svete sakramente. Posjećuju bolesne i nemoćne, dijeleći im utjehu i nadu.

Moja poruka je sažeta i jasna: Njegujte od mladosti prijateljstvo i ljubav prema bližnjima, kako vas starost ne bi zatekla osamljene i nezbrinute!