KRISTOVA NOVOST NIČE S RUBA DRUŠTVA 

Cervantes, Don Quijote, II, 42 

Negdje u ono vrijeme (već razlabavljenog i ohlađenog) totalitarizma, negdje, valjda, na prijelomu sedamdesetih u osamdesete godine, aktualan je bio prijepor režimskih sociologa oko pitanja religije. Takozvana socijalistička vlast pomoću svojih (istinski ili tobože) ideološki vjernih sociologa proučavala je religioznost u našem društvu, a prije svega daleko najrašireniju i najopasniju pojavu: Katoličku crkvu. Istražujući sekularizaciju u suvremenu društvu uvaženi su doktori sociologije ukrstili svoja pera. Neki su dokazivali da se religija marginalizira, a drugi, naprotiv, da ponovno oživljava i da se obnavlja.

Što su pritom mislili? Oni su mislili da suprotno misle, da proturječe jedan drugom i dokazuju nespojive stvari. Mislili su da misle i dokazuju. Skalpel im je prodoran i izoštren kada su pod njime tvarne činjenice, ali ako treba dići pogled na kulturnu cjelinu, onda mimoiđu i najjednostavniju istinu.

Kod onih koji su tvrdili da se religija samo marginalizira, i ništa više, odigrale su ulogu ideološke naočale režimske funkcije, totalitarnog (tobože javnog) ugleda i postvarujuće tehnološko-znanstvene volje za moć.

Međutim, obje tvrdnje međusobno ne proturječe, ukoliko se shvati što pojam "marginalizacija" znači. Pogotovo u pohlepnom, beskrupuloznom i nasilnom društvu. Ako se čak i u najrazvijenijim demokracijama događa negativna selekcija, pa se k moći, ugledu i bogatstvu, uspješno veru moralno problematični ljudi, onda to pogotovo vrijedi za fašistoidni komunistički totalitarizam, gdje je marginalizacija značila bitni moralni privilegij.

Prijepor između marginalizacije s jedne strane i obnove i oživljavanja s druge, lažni je prijepor.

Jednostavna je istina da se najživotnije, najhumanije zajednice i one najbremenitije budućnošću nalaze upravo na margini društva. Na margini društva začinju se sve dubinske i temeljne obnove i društvene preobrazbe. Na rubu je društva početak, izvor i temelj društva, iako se demagozi vlasti i moći trude premazati nam oči da ne bismo to slučajno opazili. Ono najvrjednije drži se daleko od tržišta i slave. A pogotovo od moći. Tu prebivaju nositelji nepatvorene novosti i korjenite preobrazbe.

Tržište kapitalističkog svijeta postojano ubija umjetnost koja, životna i snažna, niče na njegovu rubu, no čim postane probitačna i tržišno isplativa ona postupno degenerira u marketing komercijalnih štosova, plitko oponašanje prvotne snage. Stilovi niču na rubu, umiru u središtu. Što vrijedi za umjetnost, vrijedi i za sve ostale vrijednosti, pogotovo za duhovne vrijednosti.

Boetije je možda pretjerao kad je napisao: "Ljudska slava nije ništa drugo nego veliko nadimanje svih vrsta vjetrova." (Utjeha filozofije, III, 6) Jer, postoje slavni ljudi koji su zaista postigli nešto vrijedno: Majka Tereza, Albert Einstein, Mahatma Gandhi itd. No, ako stavimo pod lupu ljudsku slavu kakva se popularizira po novinama, tjednicima, tabloidima i na televiziji, onda istinski vrijedne slave tu ima beznačajno malo; sve vrvi od nogometaša i drugih sportaša, pjevača zabavne glazbe, marketinški razvikanih umjetnika, mračnih religijskih čudotvoraca, raznih vrsta zabavljača, političara, bogataša, princeza i njima sličnih. Eh, moj Boetije! Previše si u pravu!

Sve te slavljenike stvara marketinški promišljena halucinacija, kao uostalom i druge uglednike i moćnike. Važno je biti herostratski komercijalan, ideološki napuhan i agresivan, cirkuski atraktivan, pripadati agresivnim grupama, ili bar, biti smiješan. A što ako nisi agresivan, niti smiješan?

Svaka je oslobodilačka misao u početku marginalna i neprihvaćena, ali, nažalost, snagom vlastite istine ubrzo postaje previše očiglednom i prihvaćenom, previše mijenja društvene uvjete, njeni ideolozi postaju previše moćni, tako da vremenom i sama postaje sredstvom za mazanje očiju. ("Svaka se uspješna misao prije ili kasnije zloporabi", uključujući i ovu u navodnicima.)

Kada neka vitalna grupa (i njen uvid u istinu) dospje sa ruba u centar, degenerira, izopačuje se i propada. Brže ili manje brzo. Otkad je pod Konstantinom potpalo pod vlast, kršćanstvu je trebalo tisuću godina da dospije u ono stanje (masovnog progona heretika i "Malja za vještice"), za koje je marksizmu trebalo deset godina, od Oktobarskog preuzimanja vlasti do Staljinovih čistki.

Da bi se religija obnovila i iznova oživjela preduvjet je njena marginalizacija, bar što se tiče moći i svjetske slave. To ne znači da je sve što je na margini životvorno i dobro. (Tu su i sasvim beznačajne skupine i ideje, pa i najgore grupe i ideologije.) Ali potrebno je iz centra moći dospjeti na rub da bi se istinski živjelo sadašnjost i rađalo budućnost.

Na rubu je rizik. Klica. Kristova novost. Početak.