Tijekom listopada, mjeseca Gospine krunice i misija, kad srce svakog vjernika obuhvaća bespuća nepoznate Afrike, Azije, te ostalih, na neki način egzotičnih krajeva u kojima žive hrvatski misionari kojima želimo pomoći i novcem, i hranom, i svojom prisutnošću (bar neki!), Isusova Majka nas vodi među katolike u neposrednom susjedstvu - u Niš... A činjenica da se u Nišu čita "Veritas", da se tamo gradi, da se moli krunica - da se Gospi pjeva, da se slavi Boga u katoličkoj crkvi - pravo je i ugodno iznenađenje, i velika radost!

Zato smo, tijekom I. Međunarodnog kongresa Zajednice MIR, koji je 21. i 22. rujna bio u Osijeku, na kavu s radošću i zahvalnošću pozvali župnika iz Niša - vlč. Antuna Pećara...

Ono što smo čuli je jednostavno - prekrasno!

Da, kako ne! Mi u Nišu dobivamo redovito nekoliko primjeraka "Veritasa". Inače, ja sam Antun, prema tome, "Veritas" pratim od početaka njegova izlaženja. Ja sam manje-više redovit čitatelj otkako ovaj Glasnik sv. Antuna postoji.

U Nišu Katolička crkva postoji već od prvih stoljeća kršćanstva. Dakle, ima tragova da je katolička župa ovdje postojala u l7. stoljeću. Odmah poslije turske vladavine tu su došli ljudi iz cijele Europe - od Austrije, Češke, Slovačke, svih tih krajeva koji su radili na organizaciji života. Niš je postao prvi grad u Srbiji gdje je bila uspostavljena katolička misija, katolička župa. Prije nego je to bilo u Beogradu, u Nišu je osnovana katolička župa krajem devetnaestog stoljeća.

Osnovao ju je benediktinac, o. Wilibald. Sveta Stolica ga je poslala da u Nišu formira zajednicu vjernika Katoličke crkve. Kako već rekoh, tu su već živjeli ljudi iz svih krajeva Europe, koji su bili katolici.

Beogradska nadbiskupija prostire se na području čitave Srbije izuzev Sandžaka. Župa je duga i široka 300 km, s filijalama u Aleksincu i Leskovcu, a sad se rađa filijala i u Pirotu.

Pa, ja sam već 22 godine u beogradskoj nadbiskupiji. Bio sam najprije župnik u Beogradu, pa u Boru, pa direktor biskupijskog Caritasa, pa direktor nacionalnog Caritasa za cijelo područje Jugoslavije posljednjih jedanaest godina - i paralelno župnik u Nišu. Tako sam punih jedanaest godina putovao na relaciji Beograd-Niš, jednom tjedno. Sada živim u Nišu. U tom vremenu smo u Nišu morali porušiti prvotnu crkvu - i kuća i crkva bile su dotrajale pa se više nije mogla praviti nikakva reparatura na temeljima starog zdanja. Imali smo sreću da smo od 1994. do 1996. sagradili novu crkvu i novi pastoralni centar.

Pa, uspjeli smo. Crkva još nije završena iznutra, ali je sve u funkciji.

Srcu Isusovu. Crkva je posvećena Presvetom Srcu Isusovu.

Vjernici su ljudi sa svih strana bivše Jugoslavije, kao i iz drugih područja, recimo, ima nekoliko Poljakinja koje su se ovdje udale. Mnogi su ovdje rođeni kao katolici, kako rekoh, ovdje je Crkva već stoljećima prisutna.

Da, naša je zajednica već po sastavu katolička, internacionalna, ali kompaktna, sjedinjena. Bez obzira na nacionalnost - mi smo ovdje svi katolici i svi smo u svojoj Crkvi prihvaćeni.

To je za mene najteže pitanje na koje je teško odgovoriti. Dakle, ja mislim da na tom području ima možda između tri i pet tisuća katolika, ali stalno nam pristižu novi ljudi koji žele imati kontakte s Crkvom. Tako smo kroz deset godina mnoge ljude inicirali u vjeri, krstili, sklopili crkvene brakove, tako da na tom planu imamo jako puno posla. Imamo uvijek neke nove ljude koji se pridružuju našoj zajednici.

Osjećam se, rekao bih, nemoćnim, jer nisam u stanju dati ljudima onoliko koliko tim ljudima treba. Na primjer, u Aleksincu, kad sam u početku dolazio bilo je četvero ljudi, a sada ih redovito dolazi 80, na misu nekada dođe i 120 vjernika, a u gradu Aleksincu ima još puno više katolika. I tu bi trebao stalno biti jedan svećenik i stalno programirani rad, jer vjernici ovdje nisu imali solidne vjerske naobrazbe. A oni su sad tu - i trebaju svećenika.

Tamo bi trebala djelovati bar četiri svećenika, te jedna ekipa organizatora i molitelja.

Dakle, ja sam prije jedanaest godina došao u Niš i tamo sam zatekao - jako staru crkvu i jako staru zgradu, nisam imao ni prikladan prostor za stanovanje, a kamoli prostor za rad. Ali ljudi su bili tu, oni su željeli slušati o Bogu. I tako sam u najgore vrijeme rata ušao u gradnju crkve i pastoralnog centra. Bio je to odlučan korak koji sam poduzeo i sad se čudim da sam ga poduzeo usred rata, ali ljudi su me, indirektno gurali - njihova prisutnost, njihova glad za Bogom. I - išao sam graditi kako sam mogao, a sad je tu crkva, kripta, dvorana, ostale prostorije. Imamo i župski list koji uređuju vjernici ove župne zajednice. Oni to mogu raditi i bez mene. Ja napišem svoj članak, a ekipa onda stvara list. Ja sam dao koncept na početku, i oni to sad rade samostalno.

List se zove "Te Deum Laudamus", budući da postoje teorije da je himan "Tebe Boga hvalimo" napisao biskup Nikita iz susjedne Augustijane, današnje Bele Palanke, što je isto na terenu naše župe. Svakako, naš pastoralni rad i ne može biti ništa drugo, nego slavljenje Boga.

Ne bih mogao općenito samo reći: "Ne!" Netko možda ima poteškoća, bar nekih poteškoća, ali mislim da smo kroz zadnjih deset godina kroz rad Caritasa svima dali veliko svjedočanstvo - pomagali smo ljudima u nevolji, a u nevolji su bili svi koje je rat dotaknuo - bilo direktno - to je masa izbjeglica, bilo indirektno - po sankcijama i poslijeratnoj ekonomskoj krizi, tako da pomoć Caritasa ide ljudima koji su bili u potrebi, a to su građani te države. Katolika je tamo jako malo, i katolici nisu mogli biti jedini koji bi mogli dobivati tu pomoć, tako da je pomoć išla 90 % onima koji su građani Srbije, tj. Srbima. To je lijepo svjedočanstvo koje je bilo suprotno onima koji su sijali mržnju - naš poziv je bio raditi i ljubiti, vidati rane ljudima - čovjeku u potrebi - ma tko to bio ako je došao na vrata.

Nisam se osjećao usamljenim, jer su mi moji župljani rekli da su oni tamo zato što sam ja tamo. Kad bih ja otišao, oni bi otišli, a pitanje je kamo bi otišli, jer ih nigdje nije čekala ni kuća, ni posao - i gdje bi onda mogli živjeti? Prema tome, ja sam bio u zajednici svojih vjernika, a uz to, počeli smo plesti dobre mreže, jer smo svojim radom dolazili do svih subjekata u društvu i tu je došlo do uvažavanja i do poštivanja. Meni su mnogi direktori bolnica izrazili zahvalnost - da nije bilo pomoći našeg Caritasa - morali bi zatvoriti bolnice, jer nije bilo hrane. Ili neke druge institucije - domovi za stare i nemoćne, te za djecu... Ja se nisam osjećao strancem, jer ovdje sam se uživio. Poslala me Crkva i tu sam prepoznao svoju zadaću, svoju misiju. U Nišu smo uspjeli razviti dobre odnose i s gradskom vladom, koja je vrednovala naš rad na tom socijalnom planu, zahvalna nam je i to nam je dala do znanja.

Mislim da smo još daleko od jednoga takvog čina, jer naša je zajednica jako mala, a i klima još za takvo što nije sazrela.

Počet ću s osobnim životom. Ovdje sam odsjeo kod sestara kćeri milosrđa. Upravo prije 39 godina, sestra koja je danas ovdje poglavarica, našla se 1. rujna 1963. godine kraj bunara u Ivanić Gradu, kad sam kao učenik 6. razreda bio žedan na povratku iz škole, gdje je voda bila loša, došao na župski bunar tražiti vode. Tu me ta časna sestra našla i povela u kapelicu, i molila za mene. Na neki način, rukom me povela k Bogu. To je bilo početkom rujna, a već u listopadu sam svaku večer dolazio na listopadsku pobožnost svete krunice. I to je početak moga otvaranja prema Mariji, i sigurno je tu klica mog zvanja. Mariji sam se jednostavno otvorio, povjerovao i na njen zagovor i na njenu pomoć sam u životu računao. Ona je uvijek majka koja se za mene skrbila u materijalnom i u svakom drugom pogledu. I u liku svoje majke prepoznajem lik Majke svih nas. Marija se uvijek za mene brinula u životu, koji nije uvijek bio lagan. Ne mogu reći da sam osjećao neku posebnu pobožnost, nego jednostavno - osjećao sam odanost One koju nam je Isus pod križem darovao za Majku. Tu vjeru živim, usmjeren k Isusu, s Marijom, svaki dan.

Da. Svaki dan.

Da. Svaku večer se moli zajednička krunica i uvijek je prisutno oko 30 ljudi.