SJEĆANJA I SVJEDOČANSTVO O GRADU DUBROVNIKU

Svako godišnje doba ima svoju ljepotu. Jesen, u šarenilu dugi­nih boja simbol je bogatstva i plodnosti. Plodnost je izvor života, zbroj je svih duhovnih i materijalnih blagodati koje upijamo i di­jelimo u suživotu s bližnjima.

Postavljamo pitanje tko sve to pokreće? Ako nestane znanja, ako umuknu jezici, iščeznu proroštva, što će ostati? Sada spoznajemo nesavršeno pa živimo u vjeri, ufanju i ljubavi. Uskoro ćemo savrše­no spoznati ljubav, najveću među njima, Ljubav koja nikad ne presta­je.

Ponovo smo u jeseni, jeseni 2002. godine. Prohujalo je 11 godina od ratne 1991. Prisjećamo se strahota i egzodusa grada heroja Vukovara, prelijepog Iloka, stradalnika Aljmaša i svih ostalih mjesta Istočne Slavo­nije i Bosanske Posavine, koji su se herojski borili za slobodu.

Na samom jugu Hrvatske tužno se prisjećamo napada na grad ­spomenik kulture, na Dubrovnik. Svijetom je burno odjeknula osuda divljačkog granatiranja kulturne baštine i razaranja prirodnih lje­pota krajolika Dubrovačkog Primorja, Konavala, botaničkog vrta Arboretuma, poluotoka Pelješca, Stona i Prevlake. Agresori, puni slijepe mržnje i bijesa uništavali su sve pred sobom, ostavljajući pustoš. Pucali su i uništavali Crkve, ali Boga nisu mogli ubiti. Pucali su po ljudima, ali nisu mogli ubiti njihovu ljubav prema Domovi­ni i prema hrvatskom čovjeku. Pucali su po umjetničkim djelima i po našoj baštini, ali nam nisu mogli ubiti kulturu i duhovno naslijeđe. Pucali su po slo­bodi i dostojanstvu ljudi i gradova, ali nisu skršili Duh naroda. Bio je to ljuti boj Zla nad Dobrim i očito je Božja intervencija donijela trijumf Dobra u napaćenoj Hrvatskoj.

Danas živimo u nekom iskrivljenom vremenu, gdje se izjednačavaju žrtva i agresor i u kojem kategorija pravde može biti liberalno shvaćena, već ovisno o tome o kome se radi i o uvjetima pod kojima se sve događa. Ni intervencija međunarodnih organizacija i Haaškog suda nisu uvjet za postignuće pravednih rješenja i presuda.

Mnoge priče o tim događajima su ispričane, mnoge još čekaju svoje mjesto za svjedočanstvo o proteklim nemilim događanjima.

Listopad, studeni i prosinac - mjeseci su najburnijih ratnih zbi­vanja i granatiranja Vukovara i Dubrovnika. Obljetnice tih događaja prilika su da se s ponosom prisjetimo svih hrabrih ljudi koji su pali za Domovinu, kao i živih ratnika - boraca i svjedoka - očevidaca Domovinskog rata.

Jedan od tih svjedoka - očevidaca, naš je sugovornik gospodin Zvonko Štefanović, Zagrepčanin koji je 1991. sudjelovao u konvoju pomoći "Libertas" gradu Dubrovniku. Tako je nastala topla ljudska priča jed­nog očevica ratnog vihora nad okupiranim gradom.

Mislim da za odluku plovidbe s konvojem u Dubrovnik u onom trenutku nije trebala neka posebna motivacija. Bio sam sudionik 2. i 3. konvoja. Moje sudjelovanje u 1. konvoju spriječila je neočekivana perfo­racija čira na želucu. Dubrovnik je, iskreno rečeno - uvijek bio na posebnom mjestu u mom srcu - odmah iza mog rodnog Zagreba. Takvo mjesto u mojoj duši sasvim sigurno nije zauzeo samo zbog svoje izuzetne ljepote - bilo zbog samog položaja, bilo zbog prekrasnih građevina - već i zbog povijesne činjenice da je uvijek bio pojam slobode. Slobode tijela i duha. Kroz stoljeća je bio svjetionik slobode, svoje državnosti - slo­bode misli i kulture, slobode trgovine i ljudskog djelovanja. Sve to ostvario je praktično bez ikakve vojne sile, ratovanja i sličnog. Jednostavno, štitili su ga svi i nitko ga nije napadao - bar ne vojno.

Najmanje što sam mogao učiniti, bilo je priključiti se ljudima dobre volje koji su na neki način željeli pomoći tom slobodarskom gradu. Simbol slobode okupiranog grada u to je vrijeme za nas imao posebno značenje. One slobode što ju je opjevao slavni Gundulić.

Da, narav­no u sva tri konvoja bilo je puno poznatih i priznatih ljudi, ljudi od imena i prezimena, ljudi od značaja. U 2. konvoju bilo nas je više stotina (oko 700 osoba). Ne bih posebno spominjao nikoga, jer ne bi bilo pravedno nekoga spomenuti, a nekoga ne. Meni su od svih bili najveći i najinteresantniji ljudi koji su se vraćali u Grad, ljudi koje smo u popisu vodili kao "povratnike", a bilo ih je 120. Za mene su oni bili posebni, jako posebni, jer oni su išli u Grad da bi u njemu i ostali. Išli su doma, ali išli su u neizvjesnost, išli su ostati, a svi smo mi drugi - bilo obični ili posebni - išli smo dalje, jer smo znali da se vraćamo. Kad ste u takvom društvu, okruženju, jednostavno nemate pravo na bilo kakav strah, nelagodu ili slično. Moral nam je podigla pjesma "Gospodine generale". Vladimir Kočiš­ Zec često ju je ponavljao u znak protesta i prkosa. S nama su putova­li brojni glumci i pjevači, zatim gospodin Vjekoslav Šutej, poznava­lac hrvatskih krajolika i putopisac. U 3. konvoju u svoj rodni grad putovala je i Tereza Kesovija. Putovao je i naš blagopokojni kardinal, uzoriti Franjo Kuharić.

Nismo baš uplovili u Dubrovačku, već u Grušku luku - a kakvi su bili osjećaji? Teško je to sada reći, no bili su svakako suprotstavljeni. Najjednostavniji je svakako bio neki osjećaj boli, pa tuge... Bilo je više nego tužno gledati potopljene, spaljene brodove. Gledati brodska dna okrenuta prema nebu.

Ptice moraju letjeti - a ne hodati. Ljudi moraju hodati - a ne letjeti. Brodovi moraju ploviti - a ne tonuti. Tužno je brodu vidjeti trbuh. Tužno je gledati ga polegnutog na bok. Tužno je gledati ga spaljenog. Tužno je gledati ga uništenog, poniženog. Jer, oduzeše mu ono što život mu znači. Oduzeše mu da plovi morem, da vlada morem. Tužno, tužno je sve to, a najtužnije je da sve to učini ljudska ruka. Tužno uistinu tužno.

Ono što sam do tada gledao samo na filmu, sada sam gledao uživo, sudjelovao u tome. Onda tisuću puta sebi postavljao pitanja: Zašto? Čemu? U ime čega? Pitanja, pitanja...

A što se samoga grada tiče - nikada neću zaboraviti kada se spustih stepenicama od vrata od Pila i došavši na Stradun - sakrio sam fotoaparat, da ga netko ne bi vidio, jer sam bio užasnut prizo­rom Straduna, točnije njegove desne strane, zatrpane otpadom, rušev­nim materijalom. Jednostavno, to nisam mogao snimiti (iako mi je poslije bilo žao zbog toga - no u tom trenutku bilo je tako).

Nakon prvog šoka prošetao sam Gradom uzduž i poprijeko - snimio više od stotinu dijapozitiva, jer sam želio zauvijek sačuvati taj tre­nutak strahote koja je bila svuda oko mene. Sve to opisati jednostav­no je nemoguće - to je trebalo vidjeti i doživjeti. A pravi doživ­ljaj mog najdražeg Grada - kojeg ste Vi prije nazvali "bijeli, kameni grad" - doživio sam kada sam krenuo put Srđa i došavši do ceste koja vodi visoko iznad grada. Tada sam vidio da grad više nije "bijeli", već sam ga vidio tako ponosnog, a tako bespomoćnog i ranjenog. Ma kakav god tada i bio, ostao mi je prelijep moj Dubrovnik, vječan i neuništiv. Ljudske ga ruke razoriše, ali znao sam da će ga ljudske ruke ponovo sagraditi.

Da i tada i danas, hvala Bogu, imao sam i imam obitelj. Obitelj je bila ta koja mi je dala svoju podršku i jednostavno mi rekla: Idi! - iako su sigurno u dubini duše bili pomalo i zabrinuti. Sve je lakše kada čovjek nije sam, kada zna da je dio nečega lijepog i velikog - onoga što se zove obitelj.

Moja kći Anđela danas je apsolventica prava. Supruga Ružica je u mirovini. Dugo je trenirala rukomet i postigla zapažene uspjehe. Rukomet je - kao sport - bio i moja ljubav. Tako smo se supruga i ja upoznali i vjenčali se na Svetom Duhu u Zagrebu, u crkvi sv. Antuna. Imam hvala Bogu još i žive roditelje. Majku Anđelu i oca Branka. Pomalo su narušena zdravlja, a tko danas nije - pogotovu njihova generacija koja je prošla sve tegobe Drugoga svjetskog rata i poraća, pa i ovog zadnjeg najbezdušnijeg na tlu naše Domovine.

Da. U Gradu sam sretao puno običnih ljudi, iako tada u Gradu zapravo nitko nije bio običan. Ljudi su živjeli svoj život, na način kako su tada mogli. Grad svjetlosti onda nije imao ni struje ni vode. Dobili su je u dane kad smo mi bili dolje. Da ste vidjeli jednog klinca kako je trčeći prema špini, onako iz duše rekao: "Al’ ću se napiti". Struju su morali čekati još mjesecima. Zaista sam sretao puno običnih i hrabrih ljudi - i svi smo se dobro razumjeli i bili bliski na neki poseban način. Što se pak boraca tiče, nisam ih baš sretao. Oni su bili na Srđu, na položajima oko Grada, na brzim brodi­cama, koje su za Dubrovnik život značile. Poznanstva su ostala no, nažalost, sve je manje susreta. Svode se više na slučajne.

Što znači sloboda? Nitko to ne reče bolje od gospara Gundulića:

"O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do.
Uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave.
Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!

Moja je poruka istovremeno i želja da svima bude dobro u slobodi i da se zlo, ubijanje i uništavanja više nikada ne ponovi.