SVECI - STRAŠILA I GLUPAVE DOBRIČINE ILI UZORI?

Ne mogu odoljeti, a da prije svega što ću kasnije izreći, ne spomenem da na blagdan svih svetih ne slavimo ljude, nego Boga. Trojedinoga Boga kojemu pripada svaka slava, čast i hvala. Svecima bi, jer vjerujem da su pored ostalih kvaliteta i skromni, bilo neugodno da stavimo njih u prvi plan, a ne Boga Isusa Krista, za kojega su oni živjeli.

Baš je dobro da postoji blagdan svih svetih. Blagdan svih naših uzora i nebeskih zaštitnika. Baš je dobro da postoji blagdan kojim su zahvaćene sve kategorije svetaca. Jer postoje raznorazni sveci.

Prva skupina svetaca su ozbiljni, žalosni i opasni sveci. To su oni mrki patnički likovi koji su nas oduvijek plašili sa svojih polumračnih oltara. Ispijenih lica, upalih očiju izokrenutih prema gore, osušenih tijela i koščatih udova. Uvijek ozbiljni, mukom, postom i pokorom zgrčeni, spremni odricati se i patiti, povlačiti se u pustinje, zazidavati se u ćelije, penjati se na stupove i vikati. Grmjeti i sijevati protiv svih ljudskih nedostataka. Oni su više "strašila" nego primjeri koji privlače.

Druga skupina svetaca su uslužni, pouzdani i dobroćudni sveci. Oni su obično bucmasti, nježni, šarenim kičem pofarbani. Druže se sa životinjama, ptičicama, kojekakvim cvijećem, a onaj jedan se čak pojavljuje i u društvu sa Krampusom. Oni su nezahtjevni pomoćnici i uvijek spreman adut kad zagusti. I ne treba im puno pažnje - tu i tamo koja svijeća, upitne pobožnosti u strogo određenim intervalima, sličica u novčaniku i djetinjaste sladunjave popijevke. Oni su više neozbiljni "jockeri", nego primjeri koji privlače.

Treća skupina svetaca su hrvatski sveci. Sva trojica. To su žalosni tipovi. Njihovi sunarodnjaci se vole kititi kršćanskim imenom, a ne trude se živjeti u svom životu ono za što su ova trojica i živjeli i umrli. Njihovi sunarodnjaci se vole masovno okupiti svakih nekoliko godina, a u međuvremenu se snalaziti svatko za sebe, nerijetko i na račun onih koje šablonski nazivaju braćom i sestrama. Tko li od Hrvata katolika zna prepoznati poruku svjedočanskoga života naših hrvatskih svetaca radi koje su uzdignuti na čast oltara? Zna li itko bar na koje datume se slavi Bog preko života Nikole Tavelića, Leopolda Bogdana Mandića i Marka Križevčanina? I mole li vrli rodoljubi tog dana zagovor svetih Hrvata da se Bog smiluje ovoj ispaćenoj zemlji i zbunjenom puku? Ovi sveci, zajedno sa šačicom hrvatskih blaženika i kandidata oltara, radi zaboravljenosti, prije pobuđuju sućut, nego želju za nasljedovanjem.

Četvrta skupina svetaca su nepoznati sveci. Sveci koji nikada neće ući u kalendare, ali su upečatljivo i neizbrisivo ušli u srca, pameti i živote onih koji su ih upoznali. To su naši dobri djedovi i bake koji su nas učili prve molitve i temeljne kriterije za razlikovanje dobra i zla. To su naši dobri roditelji koji nisu napravili nikakvo čudo ni veliko djelo, ali su nam svaki dan donijeli na stol toplo jelo začinjeno blagom riječju i svaki dan s mukom radili pokazujući nam primjerom vrijednost poštenog života, ustrajnog rada i opredijeljene ljubavi. To su svi oni koji su nam pomogli da nakon susreta s njima postanemo bolji. I ne zaboravite: sveci nisu samo na Nebu, sveci su i među nama. I mi, ne samo da možemo, nego i moramo biti sveci. Iz dana u dan postajati što svetiji, sve više i više sveci. Jer hram smo Duha Božjega.

Peta skupina svetaca su sveci primjeri. To su oni sveci koji se nalaze u kalendaru, ali nisu pretvoreni niti u strašila niti u glupave dobričine. To su oni sveci koji nas načinom na koji su živjeli Evanđelje potiču da i mi možemo, ma koliko nam izgledalo teško, bezrezervno prihvatiti poruku Isusa koji je Krist. Poruku o opredijeljenosti za Boga i čovjeka.

Ne mogu odoljeti, a da nakon svega što sam izrekao, ne spomenem još jednom da na blagdan svih svetih ne slavimo ljude, nego Boga. Trojedinoga Boga kojemu pripada svaka slava, čast i hvala.