"Neka ovo mjesto - zajedno s Kristom, bude srce čovječanstva, da - i kad je teško, i kad je ratno stanje, i kad su razaranja, i kad je patnja, i kad je krv, i kad je bol - nastaje novi život, nova nada, novi pogled u sutra. Držite si ruke čvrsto u ime ljubavi i djece koja će se roditi, u ime budućnosti i čovječanstva."

Vlč. Zlatko Sudac u Vukovaru, 13. listopada 2002.

Vukovar je svojim stradanjem, patnjom i padom postao metaforom patnje nevinih ljudi svakog naroda i svake zemlje na svijetu. Prizor uplakane djevojčice, bespomoćne, bezazlene i bolne, snimljene u koloni patnika Vukovara 18. studenog 1991. postao je metaforom sve djece koja su zbog bahatosti, oholosti, bešćutnosti velikih, moćnih i jakih, osuđena na bol i progonstvo, ali i simbolom prisutnosti Božje u Vukovaru, koji se poistovjetio - s ovom djevojčicom. I nije čudo da je njezin lik postao motivom jedne poštanske marke, niti čudi činjenica da su o njoj snimljena dva dokumentarna filma. Djevojčica se zove ŽELJKA JURIĆ i danas joj je sedamnaest godina - tek!

Željka Jurić, ponovno je u Vukovaru. Učenica je drugog razreda Poljoprivredne škole u Vinkovcima. Svaki dan u školu putuje iz Vukovara, svog doma, lijepe kuće - katnice, koju je za nju i njezinu obitelj kupila obitelj Eljuga iz Zagreba. Tako je djevojčica u čijem se stradanju prepoznala cijela Hrvatska, u plemenitoj gesti gospodina i gospođe Eljuga (koji su željeli ostati anonimni, ali su TV-snimatelji to onemogućili) postala metaforom nade i jedinstva hrvatskog naroda u obnovi i uljepšanju Vukovara budućnosti... Grada koji će postati ono na što nas je 13. listopada ove godine, sve, bez obzira na vjeru i naciju pozvao vlč. Zlatko Sudac - mjesto ljubavi i budućnosti za djecu koja će se tek roditi.

Pričati, uz kavu s gospođom Jasminkom Jurić, Željkinom mamom, o Vukovaru tih i ovih dana zato je - povijesno pamćenje...

Kad je pao Vukovar, srpska vojska koja je ušla u grad, okupila nas je sve civile i odvela u "Velepromet". Moja Željka, koja je držala tetu, moju sestru za ruku, plakala je i pogledom tražila svoga ujaka, mog brata, i tada ju je snimio novinar BBC-ija. I ta je slika nakon toga zaista obišla svijet. O Željki su do sada snimljena dva dokumentarna filma: "Svjedok", 1994., kojeg je snimio Branko Lentić, i "Anđeli rata", 1998., koji je do sada prikazan samo jednom na Vinkovačkoj televiziji. Snimio ga je Jakov Sedlar, a sniman je u Zagrebu, Vukovaru i Jeruzalemu, i vrlo je, vrlo potresan. U filmu se vidi kako je Željka prvi put, bilo je to neposredno nakon završetka mirne reintegracije, došla u Vukovar i vidjela kuću moje mame.

Da. Bila sam sa svoje petero sitne djece, Željka je četvrta po redu, i prošla sam svu Kalvariju o kojoj bi Vam mogla pričati bilo koja majka koja se sa svojom djecom zatekla u Vukovaru kad je grad pao. Vjerujte da se ne volim toga ni sjećati... Da skratim, na kraju sam završila u Zagrebu, a kako smo živjeli - to ste mogli vidjeti u emisiji Gorana Milića na HTV-u.

Nas su redovito posjećivali naši vukovarski fratri. Oni su s nama proživjeli i progonstvo i srpske logore i s nama su se vratili u Vukovar. Redovito su nas posjećivale i časne sestre, za nas se brinuo Caritas, premda osobno nikad ništa nisam od Caritasa ni tražila, ni dobila. Znate... kad imate petero djece, sve što biste trebali dobiti umnaža se s pet, pa to izgleda uvijek više negoli za ostale. Zato nisam željela osjećati tu vrstu poniženja i za svoju djecu sam se nastojala sama skrbiti. Uz pomoć Majke Božje to sam uspijevala. Djeca su u Zagrebu išla u školu, a najstariju Katarinu, koja je danas 21-godišnja djevojka, uzela je k sebi jedna draga obitelj, iz Italije, koja je svakako željela pomoći nekom iz Vukovara, jer sami nemaju djece. Ona je i danas s njima, i jako se lijepo slažemo.

Ali ne od Boga, ne od Isusove Majke. Ja Vam ne mogu reći što je meni Isusova Majka značila kroz sve ove godine i što mi znači danas... U Zagrebu sam uz Radio Mariju svaki dan molila krunicu, i to mi je davalo duhovnu snagu da ne klonem. Ispričat ću Vam nešto vrlo znakovito. Moj mlađi brat i ja smo iznimno bliski. Kad je on, nakon pada Vukovara, bio odveden u srpski logor mi mjesecima o njemu nismo ništa znali. Kad god bi on bio maltretiran, ja bih to osjećala na svom tijelu, a nije mi brat blizanac. Kasnije, kad smo se sreli, on mi je to i potvrdio. Čak sam imala i modrice na onim mjestima na kojima ih je on dobio. I tako, jednom sam pošla u Crveni križ da provjerim je li on na listi za razmjenu, jer se govorilo da se sprema velika razmjena zarobljenika između Hrvatske i Srbije. Tamo me pošalju u Ministarstvo pravosuđa i kažu da i tamo postoji neki popis pa da ga pogledam, jer na njihovoj listi nije bilo njegova imena. I zaista - u Ministarstvu mi pronađu i ponude dva popisa: jedan za razmjenu, na kojem nije bilo njegova imena, i drugi - za suđenje u Beogradu, na kojem sam ga našla! Kad sam na toj, drugoj listi, na tom popisu za suđenje vidjela ime svog brata - onesvijestila sam se. Ne znam što je kasnije bilo, ali kad sam došla k sebi, hodala sam ulicama Zagreba, a da me je netko upitao tko sam, ili kako se zovem, ili kamo idem - ne bih znala reći. Uglavnom... našla sam se pred Gospom od Kamenitih vrata i klekla, i počela moliti... Vi meni vjerovali ili ne, ja sam čula Njezin glas. Čula sam Gospin glas: "Dovest ću ga!" Ja sam o tome šutjela, nikome nisam ništa govorila, ali bila sam umirena, sigurna da ću svoga brata opet zagrliti. I zaista, na Veliku Gospu 1992., dan nakon one velike razmjene kod Nemetina - ja sam zagrlila svoga brata. Gospa mi ga je dovela.

Tu je, u Vukovaru, nastoji živjeti normalno, koliko je to moguće. I on, kao i mi svi, opraštamo svima koji su nam prouzročili tolika trpljenja, ali to ne možemo lako zaboraviti.

I o tome ću Vam morati skratiti priču... Već ranije, Jakov Sedlar, koji je tada bio hrvatski konzul u New Yorku, zadužen za kulturnu razmjenu, sve je "prekopao" da dođe do nas i tako je snimio film "Anđeli rata", koji je, kako sam već rekla, sniman u Zagrebu, Vukovaru i Jeruzalemu. Goran Milić je također "išao iz početka" da dođe do nas, a kad nas je, preko Joze Barišića, također novinara HRT-a pronašao, snimio je TV-prilog koji je emitiran u njegovoj emisiji "Brisani prostor". S njegovom kćerkom u razred ide i jedno od četvero djece dr. Eljuge i na taj su način taj ugledni liječnik i njegova supruga, također liječnica, došli do nas i odlučili nam otkupiti ovu prekrasnu kuću u kojoj smo danas. Dr. Eljuga Vam je jedan prekrasan čovjek: jednostavan, veseljak. Njegova žena je malo ozbiljnija, ali su oboje krasni ljudi. I sami su roditelji brojne obitelji, imaju četvero djece, a gospodin doktor kaže da on "navija" za još... Eto, oni su štedjeli za auto, ali su umjesto novog auta - nama osigurali krasan smještaj i povratak u Vukovar.

Ja se kroz svih deset godina života u Zagrebu nisam snašla. Čeznula sam za svojim Vukovarom. I čim sam se vratila - kao da sam se preporodila. Tu cijeli dan radim nešto oko kuće, "čeprkam" po vrtu i dan mi prođe u trenu. Ja sam sad sretna žena.

Željka pohađa drugi razred Poljoprivredne škole u Vinkovcima, tako da svaki dan putuje, i jako se dobro snašla. Voli taj posao, ide u cvjećarski smjer i već se sada veseli onim cvjetnim aranžmanima koje će praviti u vrijeme Božića. Njezina profesorica hrvatskog jezika joj je predložila da napiše sva svoja sjećanja iz djetinjstva, pa bi to, uz pomoć akademika Pavla Pavličića, također rođenog Vukovarca, objavili u knjizi po uzoru na Dnevnik Ane Frank. Njena iskustva, nažalost, nisu ništa manje bolna od onih koje je židovska djevojčica Ana Frank opisala u svom Dnevniku.

I neprocjenjive je vrijednosti! To je Željkin kaputić. Tražili su ga iz Muzeja grada Vukovara, iz Muzeja Domovinskog rata, ne znam tko ga sve nije tražio, ali nema cijene kojom bi ga netko mogao platiti. To je sjećanje na naša stradanja i znak nade da će nam - nakon onoga što ovaj kaputić predstavlja - biti samo bolje... Ja sam ga samo oprala od tragova svega što smo prošli... prašine... krvi... suza...

Naravno! On govori, a i izgleda kao Isus. Čovjeka mora ganuti. Moram Vam reći da sam ja sa Željkom 1998. bila u Jeruzalemu, kad smo snimali film "Anđeli rata", i tada sam obišla sva mjesta na kojima je Isus bio i o kojima piše u Svetom pismu... To je nešto neponovljivo. Moja je vjera sad nešto sasvim drugo. Sve doživljavam opipljivije, stvarnije... Pa ja sam bila i u Dvorani Posljednje večere, i na Isusovu grobu, i na svakom mjestu o kojima se čita za vrijeme mise. Meni je vlč. Zlatko Sudac zato i izgledom i riječima tako blizak. Nažalost, nisam uspjela ući u crkvu, cijelu sam misu provela vani, ispred crkve, ali ništa zato... Drago mi je da je došao i rekao nam one prekrasne riječi: "Vukovare, volim te!"