Prije puno godina pročitao sam u "Veritasu" jedan lijep članak o nadi. Između ostaloga u njemu je pisalo: "Na tren primijetih da sam izgubio nadu. Bio sam uvjeren da se nada ne može izgubiti, ali vidim da sam bio u zabludi. Prijatelji, pomozite mi pronaći moju nadu, jer bez nade osjećam se kao pluto bačeno u duboko more, nošeno valovima: putuje bez ikakva cilja i smisla."

Nada je doista posljednja stvar koju čovjek može izgubiti. Ako se to ipak dogodi, onda njeno mjesto zauzima očaj, koji je vrlo poguban za čovjeka. Što je nada? To je jedno od temeljnih ljudskih iskustava. U naravnom redu, to jest u ovozemaljskim stvarima, nada je težnja za nekim budućim dobrom. U kršćanstvu nada je iščekivanje kraljevstva Božjega i vječnog života. Kršćansku nadu u Boga najljepše je izrazio apostol Pavao: "U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem mnogih naroda." (Rim 4, 18) Ili: "Nada pak ne postiđuje!" (Rim 5, 5) Kršćanin mora svu svoju nadu staviti u Boga.

Zanimljivo je da prvi životopisci sv. Antuna Padovanskoga ne pišu o bogoslovnoj kreposti nade kod ovog sveca kao što pišu o njegovoj ljubavi i vjeri. No, očito je da je cijeli život ovog sveca prožet nadom u Boga i u vječni život. Bez te nade Antun se ne bi odlučio za redovnički i svećenički život. Bez te nade Antun ne bi posvetio svoj život naviještanju Radosne vijesti, evanđelja. Bez te nade Antun ne bi pod konac života pokušao obratiti tiranina i svemoćnog gospodara grada Verone, Ezzelina da Romano. Doduše, Antun nije uspio u tom pothvatu ali je pokušao.

Jednu krivo usmjerenu nadu dobri Bog kod Antuna ispravlja i pravilno je usmjerava. Naime, Antun je jako želio postati Kristovim mučenikom. Izgleda da je ta želja prevagnula kod njegovog stupanja u franjevački red. Oduševili su ga prvi franjevački mučenici, ubijeni u Maroku 1220. godine. I sam je pošao u Maroko, ali na smrt bolestan morao se vratiti. Očito Bog nije želio da Antun postane mučenikom vjere, nego velikim navjestiteljem evanđelja, propovjednikom, koga je Crkva proglasila naučiteljem. Dobri Bog je želio Antuna staviti na svijećnjak da svima svijetli. I nama danas.

Sv. Antun u svojim propovijedima puno piše o nadi, o ufanju. Tako kaže da se po djelima milosrđa rađa nada. Uspoređuje nadu s uljem koje pliva nad svakom tekućinom. Nada, koja ima za predmet vječni život, iščekivanje budućih dobara, nalazi se, "pliva" iznad svakoga prolaznog dobra. Antun stavlja za uzor Mariju i Josipa kao sliku nade i straha, koji su pravednikovi "roditelji". Nada je iščekivanje budućih dobara. Ona rađa, piše Antun, osjećajem poniznosti i raspoloživošću za služenje. Antun naglašava da je beznađe, očaj, protivan nadi, jer ne postoji mogućnost napretka. Naime, kad netko ljubi grijeh, sigurno se ne nada budućoj slavi. I Antun donosi glasovito mjesto o nadi kod Joba u Starom zavjetu: "On me i ubiti može, nade druge nemam" (13, 15), ili Vulgatin prijevod: "I kad bi me Bog ubio, opet bih se u njega pouzdao." Sv. Terezija od Djeteta Isusa piše da su je ove Jobove riječi već od djetinjstva očarale. A teško bolesna ona govori: "No prošlo je mnogo vremena dok se nisam učvrstila na ovom stupnju predanja. Sada sam na tom stupnju. Dobri Bog me tu postavio, on me uzeo u svoje ruke i tu me postavio."

Svijet danas živi u strahu za svoju budućnost zbog oružja za masovno uništenje, ratova koji se neprestano negdje vode, prevelike zagađenosti okoliša, genetski modificirane hrane, zbog mogućnosti kloniranja čovjeka, novih neizlječivih bolesti (AIDS-a, raka), terorizma širokih razmjera, siromaštva u zemljama trećeg svijeta, razbijanja obitelji, zbog ideoloških podjela…

U našoj domovini negativne posljedice nedavnog rata su očite: velika nezaposlenost, besperspektivnost mladih ljudi, korupcija, siromaštvo najbrojnijeg sloja ljudi, rašireno nepoštenje i nepravda, okrivljavanje ljudi koji su Hrvatskoj donijeli slobodu… Sve ovo u svijetu i domovini sužava nadu, no nema mjesta beznađu i očaju. Iako je Bog prepustio čovjeka njegovoj slobodnoj volji (usp. Sir 15, 14), uvjereni smo i nadamo se da će dobro na koncu pobijediti. Čovjek polaže nadu u dobre ljude i u njihovo zauzimanje u ovom svijetu. Pogotovo nema mjesta beznađu i očaju za one koji vjeruju u Boga, u Isusa Krista, u život vječni. Oni su pozvani izgrađivati ovaj svijet po Božjoj mjeri, po Božjoj volji. Osim toga njihova je konačna nada u Bogu, u uskrsnuću i životu vječnomu. Jer onima koji Boga ljube sve se okreće na dobro.

Sv. Pavao opominje: "U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi." (Rim 12, 12) A sv. Antun svojim životom i učenjem o nadi ulijeva ohrabrenje i današnjem čovjeku.