Dr. Ljudevit Rupčić kaže da je "Pjesma nad pjesmama" metafora Božje ljubavi spram čovjeka. Ona je uvijek ista, ona uvijek donosi radost i mir, uvijek je trajna, ustrajna, vjerna i bezuvjetna, a prepoznaje se u radosti i miru. Razlijeva se kao radost i mir u bračnu, u zaručničku ljubav, u prijateljsku i ljubav djece prema svojim roditeljima i roditelja spram svoje djece. To je bliskost i prihvaćenost, sigurnost i opuštenost da što god se dogodilo - ljubav sve nadilazi i pobjeđuje.

Takvu ljubav prepoznali smo u razgovoru s Vesnom i Krunoslavom Cigoj. Upoznali su se kad je njoj bilo sedamnaest godina, njemu osamnaest, danas su već i djed i baka, a ipak svježina i radost prvih susreta osjeti se u svakoj njihovoj rečenici.

Gospodin Cigoj poznat je hrvatskoj javnosti i kao operni pjevač i kao neumoran humanitarni radnik, pa smo zato više slušali njegovu suprugu, čije je iskustvo prekrasno, isto, a može biti ohrabrenje mladim djevojkama - da je moguće ostvariti sretan brak i - sa svojom prvom ljubavlju.

Teško je to ispričati, a nema ni potrebe.

Ljubav? Ljubav za mene nije voljeti njegove vrline. Za mene je ljubav zavoljeti njegove mane. Potvrda moje ljubavi je da mogu s njim biti 24 sata dnevno kroz, ne znam, godinu, godine, i da nikad ne osjetim da je to nešto što ja nisam željela u životu. Meni je to prekrasno. Meni su to najdragocjeniji sati, vrijeme... Mi se razumijemo. Mi smo zajedno rasli, zajedno se odgajali ako baš hoćete, mi smo bili djeca kad smo se upoznali. I - mislim da u životu ne trebamo ništa više tražiti. Imamo sina koji je prekrasan dečko, prvi dan je otišao u rat, s 19 godina. On se prijavio u zagrebačkoj općini Centar gdje mi živimo kao dragovoljac. Nisu ga uzeli jer još nije bio odslužio vojsku. On je uzeo kameru i otišao baš u istočna područja - bio je u Slavoniji, bio je u Bosni, izvještavao je za HTV. Presretna sam da je živ, da je uz nas.. On sada piše za "Globus". Stvorio je svoju profesiju kroz rat i tako je dao obol svom hrvatskom narodu.

Naravno! Sve ljubavi su u krizi. Normalno da je bilo kriza. Gledajte, posao mog muža je apsolutno specifičan. On je vrlo interesantan. Znate, biti najmlađi tenor na svijetu, svi se oko tebe vrte, naprosto te prati nekakav plašt slave. To je jako interesantno, to je jako primamljivo. I nije bilo lako niti njemu tome se uvijek oduprijeti. Naravno, uvijek ima i ljepših, i pametnijih, i ne znam kakvih sve žena na svijetu, i upornijih, i manje upornih. I tu ljubomoru, ili kako bih rekla drugačije, nije lako u sebi svladati. Ja sam se nekakvim sistemom uvijek micala, mislila sam da je najbolje da se maknem. Jer - svi smo mi od krvi i mesa. Moram Vam reći da moj muž postaje potpuno druga osoba kada je obolio. Ali i ja postajem drugačija osoba, jer mi je do tada bilo važno, recimo, imam li torbicu s markom. U tom času mi se svijet posve preokrenuo. Jer sam shvatila da su vrijednosti potpuno negdje drugdje. Ne u nekakvom materijalnom svijetu. Moj muž nije čovjek koji bi pripadao nekom jet-svijetu. To njega nikad nije zanimalo. Mene jest, moram priznati, puno više, ali tada, u njegovoj tridesetpetoj godini, kad se razbolio, shvatila sam da je on imao pravo, a ne ja.

Rat mi je također otvorio oči. Rat je jedna druga, ako hoćete, instanca, u mom malom životu, kad sam opet shvatila da su vrijednosti negdje drugdje. To sam shvatila gledajući patnje, neizmjerne patnje ljudi, gdje je prvi on priskočio upomoć, noseći humanitarnu pomoć, te potpuno posvećujući sve svoje vrijeme i svoj život ljudima koji su izbjegli. Mi smo imali punu kuću ljudi, kroz cijeli rat. Njega su zvali iz sarajevske ambasade, on je non-stop trčao, dovlačeći ljude, odlazeći u Europu, dovlačeći šlepere pomoći. U Osijek je dolazio svaki tjedan, donoseći pomoć osječkoj bolnici i mnogim drugima. Nešto što je krasno, što je mene Kruno naučio jest: "Nemoj nikada čekati zahvalnost. To nije potrebno. Mi to radimo za sebe, to je naša zemlja, i nema nam tko reći hvala. Bilo bi sramotno da nam netko kaže hvala." I tu me nešto naučio o životu. Ja sam sretna da smo mi radili na onaj način na koji smo mogli učiniti nešto dobro za našu Hrvatsku. Što znači Hrvatska? Hrvatska je jedan "flek" na ovoj Zemlji, ali je moja. Ja se s njom identificiram, druge nemam, meni je ona najljepša na svijetu, najbolja na svijetu.

Strašno! Na početku - strašno! Rak je za mene sinonim smrti. Njemu je tek 35 godina, meni 34, naš sin ima 12 godina i ja sam, sjećam se, rekla liječniku: "Obećajte, doktore, da ga nikad ništa neće boljeti." To znam da sam rekla. I ja sam, tako, noćima plakala, gledala Krunu i plakala. Nakon oko dva mjeseca tog mog noćnog plakanja on je otvorio oko i rekao: "Ja te nešto molim. Ja te čujem sve ove noći kako plačeš. Ja sam živ čovjek. Meni treba da se smiješ. Teško mogu nositi i tebe na leđima." Ja sam se tada užasno posramila. Shvatila sam što on od mene očekuje, shvatila sam da je to pravi put. Moj sin je to shvatio puno prije. Njemu je to otac objasnio na način da je rekao: "Znaš, Mark, ja sam proživio jedan prekrasan život. Nikada ti se ne smije bilo što dogoditi." Tako je Mark sam, u vrlo mladim godinama otišao s tatom u bostonsku bolnicu, gdje je Kruni predloženo da ide presaditi koštanu srž. Kad su prošli sve odjele, naš sin Mark je rekao: "Tata, ja te nešto molim. Nemoj nikada to dati napraviti. Ti si prevedar, veseo čovjek da bi ličio na nešto što nije ljudski život. Ako umireš - umri takav. Nemoj proći kroz to." A imao je samo 13 godina. Mislim da su mog sina postarali i tatina bolest i rat. Od onog djeteta koje je odgajano u ljubavi, u nježnosti, u "vatici", izrastao je u dvadeset godina jedan odrasli, odrasli čovjek. On je danas najbolji sin i prekrasan otac. Ja mogu s te strane zahvaliti, zahvaliti, uvjetno rečeno, tim događajima. Stvorili su od njega jedno sjajno ljudsko biće.

Gledajte, bolesna sam bila više ja od toga što se njemu dogodilo, nego što je bio on. On nikada nije bio bolestan. To je ono što sam pokušala reći da on svoju bolest nikada nije nazvao "bolest", nego "debalans svoga tijela i duha". Njemu se, ako hoćete baš egzaktno, bolest vraća četiri puta. On je doživio teški infarkt u Osijeku gdje su mu spasili život. Dr. Jakić spasio mu je život. On ima, recimo, dosta popratnih bolesti, ali ponaša se kao puno zdraviji čovjek nego ja, koja sam formalno zdrava. S takvim je čovjekom beskrajno ugodno živjeti. Moj muž je neizmjerno jednostavan. On se diže sa smijehom, on liježe sa smijehom. Vi ste ga "piknuli" u temu o kojoj on ima svoje razmišljanje, a koje ga je dovelo do izrijekom izrečene i znanošću potvrđene statistike da neće živjeti više od mjesec dana. Ipak nešto ga je dovelo da proživi više od sedamnaest godina. Dovela ga je njegova vjera u ljubav i vjera u sebe. Ja pred tim stojim mirna kao spomenik.

Pa slušajte! Ja mislim da nije bilo čovjeka koji je mogao ostati ravnodušan. To je bio takav entuzijazam, meni je žao što je on stao, moram priznati, jer osjetiti ljubav prema Domovini je prekrasno. Ja mislim da je svaki čovjek u svojim mogućnostima dao najviše - kako je znao i umio. Meni nitko nikada nije rekao da ću otići nekome, primit ga za ruku i pokušati ga utješiti. To je bio nekakav unutarnji poriv, jer sam samo promislila - što bi bilo sa mnom, Vesnom da sam došla onako bespomoćna u neki tuđi grad. Ja sam došla u Građevinski centar i naišla na jednu gospođu, prekrasnu gospođu, prekrasno njegovanog lica, koja je došla do mene i rekla: "Gospođo, oprostite, biste li mi mogli dati malo donjeg veša", jer je bila malo jača, kao ja. Kad je ona to meni rekla, meni su se srušili svjetovi. Zamislite, da negdje dođem, a nemam, s oproštenjem, ni gaća, ni ničega, i da moram nekoga moliti! Bila sam sretna da sam imala auto, da sam imala novca, da sam mogla otići u dućan i nakupovati gospođi veša, donijeti joj, i samo sam napisala: "Marija, svako Vam dobro! Vesna." Niti ona zna tko sam ja, niti ja znam tko je ona. I tako sam shvatila da mogu učiniti nešto dobro. I krenula sam to raditi bez ikakve organizacije, uz svoga muža koji je donosio i raspačavao lijekove, hranu ili sanitetski materijal. Tamo gdje je trebalo. On je "ispucao" sve svoje veze po Europi da bi dobio donacije.

Ali - u tome uživaš, jer vidiš osmijeh na licu, jer osjećaš da si nešto prekrasno učinio.

Moj muž je predsjednik Udruge za leukemiju, a ja sam, naravno, u to uključena. Naime, znam da je onima koji obole od takve bolesti Kruno jedina maskota, jer je on čovjek koji to zna, i oni žele da ga čuju, da ga opipaju i tako dalje. A kad njega nema, fizički ga nema, onda ja razgovaram s takvim ljudima. Moram priznati da se nas dvoje iskreno, od srca veselimo kad znamo da je netko "odškrinuo vrata" i shvatio kako sam sebi može pomoći, a to je ako sluša u miru, bez grča, kako Kruno priča gdje je izvor njegova zdravlja. I onaj koji to prepozna, mora Vam reći, da prođe.

I to me čini, beskrajno, beskrajno sretnom.