Kad se čisti stubište, treba početi od vrha, a ne od dna. (Njemačka narodna poslovica)

Jedna od najčešćih pogrešnih predodžbi u nepoznavatelja vjere ona je o kršćanskoj čistoći. Kao da Krist, Marija i sveci nude neko "kemijsko čišćenje" koje temeljito odstranjuje sve mrlje s neke bijele površine, a na njoj ne ostaje ništa. (U televizijskoj reklami vidimo kako sredstvo za čišćenje za sobom ostavlja svijetlu prazninu.) To je zgodno, ali nije istinito.

Kao apstrahiranje pojma iz života. Kao ljuštenje nekog slatkog i bujnog ploda koji u sebi krije bezukusnu jezgru od blijeda svjetla, koja preostane za pokoru i ispaštanje. Kao da su Krist, Marija i sveci bili mrtva puhala u čijim je žilama tekla voda umjesto krvi, a ne osobe izrazitih nastojanja, vatre i patosa, osobe koje su bile bogate baš osjećajima za bližnje oko sebe.

Čistoća znači osloboditi se pohlepe i požude, nezasitne gladi za posjedovanjem, moći i slavom. Ipak, kršćanin nije buddhist da bi nastojao oko potpunog utrnuća svake želje. Ljubav je strast i nastojanje, ona je pregnuće i kod neosobnih isijavanja ljubavi, kao što su stvaralaštvo, rad na izgradnji boljeg svijeta, blagotvorna žeđ za vlastitim potvrđivanjem.

Kršćanska je čistoća skladnost osobe, njeno zacjeljivanje, raspaljivanje i smirenje. Ona je put prema duhu koji više ne žeđa paničnom žeđu, već naprotiv, iz svoga obilja može spontano darivati bogatstvo i toplinu bližnjima oko sebe. Kršćanska je čistoća sloboda za ljubav, sloboda od raznih determinizama, destruktivnih strasti, bolesnih žudnji i duševnih mehanizama koji nas sputavaju i čine nesretnima.

Borba protiv štetnih poriva u nama uspješnija je ako se ne usmjerimo "protiv" njih, već obratno, ako se usmjerimo "za" prave porive i prave strasti, kakve su djelotvorni caritas ili naviještanje radosne vijesti.

Ako se promatra kako samosažaljenje i preokupiranost samim sobom i vlastitim problemima mogu osiromašiti suptilnost duha, a pojedinca zazidati u tamnicu vlastite monade, još se jasnije vidi koliko su bogati oni koji su se oslobodili lanaca duševnih mehanizama i krenuli, bez suvišne prtljage, u službu darivanja, pomaganja i širenja sreće i ljubavi među drugima.

U čemu je prava suptilnost čovjeka? Nije li ona u tome što majka osjeća svoje dijete, mladić svoju djevojku, sestra svoga brata, vjernik Boga, osoba drugu osobu. (A sve je to isijavanje iz Trojstva.) Nije li kršćanska čistoća put k najbremenitijem bogatstvu koje čovjek može živjeti?

Najstrašnija je od svih nečistoća: željeti dominirati nad drugim ljudima! Oni koji su se očistili od niskih požuda, seksualnih, posjedničkih i drugih, a zadržali su volju za moć, kao neki bigoti, inkvizitori, KGB-ovci, gestapovci, asketskih životnih navika, ali sadisti, utjelovili su čistoću zla.