Jezici su stvarani od osvita čovječanstva na mitopoetski način i sadrže skrivene veze između riječi koje tkaju vidovite vizije, čudesne preobrazbe i žrtvene drame. Svemir drevnog čovjeka bio je bogato uređen i duboko oduhovljen božanskim prisustvom, prepun simboličkih i žrtvenih značenja, otajne povezanosti svih bića s Iskonom. I naša današnja misao još je pod nesvjesnim ili svjesnim uplivom veze između riječi istog korijena, istog (često već zaboravljenog) izvornog značenja, što nazivamo "etimologijom" riječi. Izvorno etimologija znači slično kao i ontologija (znanje o suću/bitku, govor o onome što jest), ona i jest poetska iskonska ontologija. U etimologiji izgovorenih riječi krije se već oblikovan i bogat pogled na svijet.

Na starogrčkom jeziku istina se kaže a-letheia, a izvorno znači "ne-skrivenost", "ne-zaborav", što je filozofa Platona navelo da istinito mišljenje nazove "sjećanjem". Istina je ono što nismo zaboravili, čega smo se uspjeli prisjetiti. Platonov filozofski sustav, i njegove mitske slike, duguju podosta etimologiji starogrčkog jezika, što znači i religijskim predodžbama drevnih predaka, također.

Po grčkim misterijskim predodžbama, kako ih je Platon usvojio i preradio, duše pokojnika nakon smrti borave u božanskom svijetu ideja, gdje slobodno biraju svoj novi život, svoju novu inkarnaciju, a potom silaze u Had, u podzemlje, do rijeke Lethe (Zaborava), i tu piju iz nje da bi sve zaboravile: svijet ideja i svoj savršeni nebeski život, pa se iznova rađaju u potpunom neznanju. Svako dijete mora postupno i mukotrpno iznova učiti ono što je znalo prije rođenja. (Po tom Platonovom shvaćanju duše su vječne, a tijela su samo privremena boravišta koja duše odbace nakon smrti.) Neke su duše manje zarobljene tijelom pa se lakše sjećaju onoga što su vidjele i što su bile kad su bile sasvim slobodne od tijela, što znači da brže uče geometriju, matematiku, filozofiju, znanje o idejama. Iz etimologije jedne jedine riječi aletheia iščahuruje se gotovo čitava osnova Platonove filozofije.

Njemačkom filozofu Heideggeru, koji je misao izvlačio iz etimologije, bilo je zagonetno što znanje bitka/suća (u Parmenida) počiva na istosti bitka i znanja. Niti grčki, niti njemački jezik ne posjeduju etimološku srodnost "istoga" (to auto, das Selbe) i "istine" (aletheia, die Wahrheit). U našem je jeziku, naprotiv, evidentna njihova neposredna blizina. Prema Skokovom etimologijskom rječniku, "isto" i "istina", oboje dolaze od istog indoeuropskog korijena es - jest. Ono što jest, isto je i istina je. I ne samo to, hrvatska riječ "prisni" dolazi, također, od istog korijena. Prisni (prav, iskren, srodan, bliski). Istina jest, počiva na istosti i prisnosti, koji i sami istinski jesu.

To je ontološki puno dublje shvaćanje istine od adekvacije uma i stvari, koja dolazi od aequus, jednak, ravan.

Zanimljivo je da su u nekim slavenskim jezicima, kao i u staroslavenskom "pravda" i "istina" sinonimi. Eto shvaćanja da postoji pravda koja to istinski jest. Ne tek međuljudska pravda, uvijek manjkava, koju tek treba ostvarivati, već Božja pravda, savršena i već sada zbiljska.