Isus dozva Dvanaestoricu i poče ih slati i da putem propovijedaju: "Približilo se kraljevstvo nebesko! Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!" (Mt 10, 7s)

Evanđelist Marko zapisuje: poče ih slati "dva po dva, dajući im vlast nad nečistim dusima". I otišavši propovijedahu obraćenje i izganjahu zloduhe i mazahu uljem te ozdravljahu mnoge." (Mk 6, 7-13)

Mazanje uljem, kao način i sredstvo liječenja i izganjanja zloduha, bilo je poznato i u židovskom kao i u poganskom svijetu. Prema tome nije to bio neki novi nauk ili praksa. Međutim, bilo je to ipak nešto novo, posve suprotno od običaja u židovstvu i u poganstvu. U Novom zavjetu to se obavlja snagom Duha, u Ime Isusovo, i molitvom.

Samo još na jednom mjestu imamo obred mazanja uljem - u poslanici sv. Jakova: "Boluje li tko među vama! Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u Ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika! Gospodin će ga podići, i, ako je sagriješio, oprostit će mu se!" (Jak 5, 14 s.)

Bolesnik zove starješine-prezbitere. Djelovanje molitve i pomazanja izraženo je s tri glagola:

- spasiti. U Novom zavjetu označava redovito duhovno i eshatološko spasenje, vječno spasenje, ali ovdje, kao i kod Marka (6, 12), spasiti znači ozdraviti od bolesti.

- podići. Redovito znači uskrisiti od mrtvih, ali ovdje se ne radi o uskrsnuću, već podići znači ustati od bolesti.

- oprostiti grijehe. "Ako je sagriješio!" Znači da ovaj sakrament ne prima samo grešnik, iako su grijeh i bolest povezani. Imamo nadnaravno djelovanje ulja za oproštenje grijeha.

Novo je: molitvom vjere i snagom Imena Gospodnjeg čovjek ozdravlja te dobiva spasenje i život.

"Ovo sveto pomazanje bolesnih ustanovljeno je kao istinski i pravi sakrament Novoga zavjeta od Krista, našeg Gospodina, u Marku je spomenuto, a vjernicima je preporučeno i proglašeno po Jakovu, apostolu i bratu Gospodinovu." (Katekizam Katoličke Crkve 1511)

Već u 3. stoljeću biskup posvećuje ulje za bolesničko pomazanje. Do osmog stoljeća dijele ga i laici. Tako opat Eugendius u 6. stoljeću prima pomazanje od brata, iako je u kući svećenik. Godine 840. zabranjuje se laicima ili samom bolesniku dijeliti ovaj sakrament.

Od 9. stoljeća na Zapadu se ovaj sakrament naziva sakrament za umiruće ili Posljednje pomazanje. Nepoznati su nam razlozi. Tako je ušlo u svijest zapadnih kršćana da je to sakrament na one koji su na umoru. Odatle odbijanje ovog sakramenta, da se bolesnik ne preplaši. Primiti ovaj sakrament znači pripremiti se za smrt. Kod istočnih kršćana sakrament se uvijek naziva sakrament za bolesnike.

Nakon Drugoga Vatikanskog sabora ovaj se sakrament naziva izvornim biblijskim imenom, sakrament bolesničkog pomazanja. A budući da su bolest i smrt istog izvora, ono se daje i umirućima.

Ovaj sakrament može primiti svaki vjernik koji je došao do svijesti razlučivanja, prema tome i djeca. Može se ponoviti ako se bolest pogoršala ili ako bolesnik ponovno oboli. Može se dati bolesniku u nesvijesti, ako to dotični nije prije izričito odbio. Ne daje se onima koji su već umrli.

Ne mogu ga dijeliti đakoni ili laici, ni u iznimnim slučajevima. Ovaj sakrament treba lučiti od egzorcizma, izgona zloduha, oslobođenja od Zloga.

"Vrijeme pogodno za primanje svetog pomazanja sigurno je kad vjernik zbog bolesti ili starosti počinje biti u životnoj pogibelji." (KKC 1528)

Redovito se dijeli nakon primanja sakramenta pomirenja i svete pričesti.

Briga za bolesnike u Crkvi je uvijek bila u velikoj cijeni. To je čin ljubavi. U bolesniku treba gledati samog Isusa, moramo bolesnika ozbiljno shvatiti. On ostaje uvijek osoba koju ljubi cijela zajednica i ne smije ju se isključiti iz društva i zajednice. Ljubav i skrb za bolesnike tjelesno je djelo milosrđa po kojem ćemo biti i suđeni: "oboljeh, i pohodite me!" "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 40)

Čovjeka današnjice ispunja strah pred sutrašnjošću, izvjesna kriza savjesti, kriza obiteljskog života, kriza smisla života, kriza društva obilježena nezaposlenošću, sve većim siromaštvom i nepravdama u svijetu, tjeskoba pred razaranjem prirodnih izvora i zaliha, pred atomskim ratom, nepredvidivim bolestima. I slabi kršćani traže rješenje svoje budućnosti u spiritističkim, gnostičkim, okultnim učenjima, u New ageu, koji govore o reinkarnaciji - ponovnom rađanju, o metempsihozi - o seljenju duša. Ta učenja se pojavljuju tijekom povijesti od najstarijih povijesnih vremena, na svim stranama svijeta. Može li kršćanin prihvatiti ta učenja? Životno je pitanje izbor: između učenja koja nude spomenute struje i kršćanske nade okrenute budućnosti.

Ideju reinkarnacije susrećemo u mnogim arhaičkim religijama, povezanu s kultom predaka. Vjeruju da će se duša pokojnika nanovo roditi u nekom od članova istog plemena. Život shvaćaju kao neiscrpivu kružnu silu koja čuva društveni život plemena i daje mu čvrstoću i sigurnost, unatoč mnogovrsnim promjenama. Smrt je samo prekid kružnog tijeka, nipošto završetak. Život u plemenu i dalje teče neuništivom snagom.

To vjerovanje imamo i u egipatskom učenju, u kultu predaka. U grčkom svijetu razvijeno je vjerovanje u reinkarnaciju u orfičkim krugovima, u filozofskom sustavu Platona, pitagorejaca. Besmrtna duša je božanskog porijekla, ima svoje predzemaljsko postojanje, ulazi u tijelo kao u zatvor, što je za nju nekako otuđenje od njenog vlastitog života. Kroz 10.000 godina duša prelazi u druga tijela: životinjska, biljna, i ljudska, dok ne uđe u vječno gledanje božanskog Bića, ili u vječnu udaljenost od njega. Ali "duša" ne može propasti.

Riječi palingeneza i metempsihoza ulaze u Novi zavjet, ali dobivaju novo značenje. Ne označavaju povratak duše nakon smrti u novo postojanje na zemlji, već moralno-religioznu obnovu istog čovjeka ovdje na zemlji, u njegovu sadašnjem životu po vjeri i krštenju. (Tit 3, 5; Iv 3, 3.5)

Posebni naglasak reinkarnacije imamo u hinduizmu (Upamišada, 8. st. pr. Krista). Sav svjetski i božanski život je pod zakonom Karma, što izriče povezanost djela i posljedica, ćudoređa i djelovanja na moralnom polju. Kao neki automatski stroj dijeli pravednu naplatu za dobro ili zlo. I ta naplata se ostvaruje u ponovnom rađanju (samsara), da čovjek postane savršen, što se ne može ostvariti u jednom čovjekovom vijeku. Cilj procesa je oslobađanje od prokletstva, dok ne stigne u konačni Atman i stopi se s apsolutnim i vječnim bićem-Brahman (duša svijeta), gdje više nema mijene.

U Europi za vrijeme prosvjetiteljstva reinkarnacija igra veliku ulogu kod Lessinga, Herdera, Goethea, Schopenhauera. U 20. stoljeću kod antropozofa. Za razliku od hinduizma ne ide se za oslobođenjem od prokletstva, već da se postigne konačno savršenstvo pojedinca i čovječanstva, za što nije dostatan jedan ljudski vijek.

Indijska (npr. Krišna) i grčka učenja danas su u Europi dosta prisutna i mnogi Europljani (25%) vjeruju u reinkarnaciju i govore o svojem seljenju i što bi željeli biti.

Postavlja se pitanje, zašto prihvaćaju taj nauk oni koji su čuli radosnu vijest o Kraljevstvu Božjem, o uskrsnuću mrtvih? Što danas čini prihvatljivim to učenje?

Misle na taj način dati odgovor na mučno pitanje: Zašto zlo, patnje, nepravde? Kako može Bog dopustiti strašnu silinu boli, jada i suza. Po zakonu Karma to je posljedica prijašnjeg života, da se udovolji pravdi.

Da li to može osvijetliti nacističke logore i boljševičke gulage? Protumačiti patnju djeteta zaražena rakom ili sidom? Nije li ljudskije i utješnije patnju ugraditi u Kristovu patnju, i tako je utopiti u ljubav neshvatljivu nama ljudima, u ljubav Oca nebeskoga, koji nas neizmjerno i božanski ljubi i u našim patnjama.

Apostoli postavljaju Isusu pitanje glede slijepca od rođenja: "Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?" Isus odgovara: "Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je to zato, da se na njemu očituju djela Božja." (Iv 9, 2-3)

Zastupnici tog vjerovanja misle da tako imaju potvrdu za svoje vječno postojanje, da nisu samo na čas isplivali na površinu i nestali, nego da nose u sebi nešto vječno. Ponovno rađanje omogućuje im ispraviti krivine i zloće prošlog života.

Ali kako duhovni element ulazi u novo tijelo, u novu povijest, u nove odnose i prijateljstva, a ja ništa ne znam od te svoje prošlosti? Ili moram vjerovati nadarenim ljudina koji će mi otkriti gdje i kako sam to živio i zašto sada živim ovako?

Kako je to daleko od utješne istine, da smo Božja djeca, djeca Božje ljubavi, i da posjedujemo samo ovaj život koji moramo ispuniti djelima ljubavi, jer samo ljubav je vječna.

Zastupnici smatraju da je vjerovanje u reinkarnaciju u skladu s vjerom u napredak. Treba napredovati uvijek više, bolje i savršenije. Čovjek je u znanosti i tehnici u posljednja vremena ostvario začuđujući napredak. I misle da je to posljedica ponovnog rađanja.

Možemo postaviti pitanja: kako to da nema ni jednog dokaza, da napredak tehnike i znanosti dolaze od nekoga tko je prije živio na zemlji i došao do nekih dometa koje u reinkarnaciji ostvaruje. Znanstvenici i književnici na bilo kojem području uvijek su ljudi svjesni da od svojeg začeća postoje po prvi put, i da je ono što su postigli plod njihova osobnog rada i napora.

Reinkarnacija na prvi pogled kao da potiskuje negativnu stranu smrti, kao radikalni prekid života, izraz posvemašnje nemoći i postaje svijetli prijelaz u novo rađanje.

Potrošačko društvo, sekularizirane bolnice, starački domovi, osim liječničke trebaju i duhovne utjehe i nade. Ali to im ne može donijeti novo rađanje, u kojem se opet polazi od bolnog iskustva života, već sigurna nada da se odlazi u Dom Oca nebeskoga, koji nas čeka da nas prihvati i dade nam vječni život i blaženstvo, u zajedništvu Trojedinoga Boga.

Najmanje je uvjerljivo da se mogu parapsihološke pojave, kao znanje, jezike, posjedovanje izvanrednih talenata, na taj način protumačiti seljenjem duša ili ponovnim rađanjem. Znanost te pojave rješava znanstveno, baštinjenjem genetskih i drugih elemenata. Kršćanstvo govori o talentima, karizmama, koje dobri Bog podjeljuje nekima kao dar za izgradnju Crkve Kristove kao i cijelog čovječanstva.

Nespojivo je i sa zdravim razumom kao i s kršćanstvo vjerovanje u reinkarnaciju ili metempsihozu, u seljenje duša. Čovjek se jednom rađa i jednom umire.