Početak je jeseni, na zagrebačkom su repertoaru uglavnom loši filmovi, ipak jedan film daleko odskače od ostalih. Opet film koji svoju ideju, zaplet i mnoge kakvoće duguje predlošku, romanu Michaela Cunninghama nagrađenom Pulitzerovom nagradom. Film je nominiran (s pravom!) čak za 9 Oscara, premda ga je samo Nicole Kidman dobila za najbolju glumicu. Nagrađen je i s dva Zlatna globusa i proglašen je najboljim filmom godine.

Film, bez sumnje, nije za djecu. Pun otuđenja, grijeha, teške bolesti, patnje i smrti, sjetnog i turobnog ugođaja (izvanredna glazba!). Pa ipak, to je duboko human film. Hvalospjev je ljubavi, čak i tamo gdje je ona tragično zakazala, a osobito tamo gdje se ljubav mukotrpno probija kroz svu tu otuđenost i patnju.

Za razliku od spektakala fantastike i katastrofa, ovdje se sve svodi na strahotu i veličinu obične svakodnevice, i u tome i jest dragocjenost ovog filma. Struktura scenarija, vjerojatno, puno duguje strukturi romana. Kontrapunkt triju dnevnih životnih priča postignut je filmskim kadriranjem. Scene iz različitih vremena prepliću se. U početku, čak, i strelovitom izmjenom. Tri žene, tri različita vremena, tri različita mjesta, tri različita vizualna scenografska svijeta, tri različita karaktera i sudbine. Gledamo englesku književnicu Virginiju Woolf u Richmondu 1923., u trenutku kada počinje pisati svoj slavni roman toka svijesti "Gđa Dalloway", što je izmiješano sa scenama u Los Angelesu 1951., gdje domaćica iz predgrađa Laura Brown pomišlja na samoubojstvo, i sve se to prepliće s prizorima iz New Yorka 2001., gdje Clarissa Vaughan prisustvuje samoubojstvu svog bivšeg muža Richarda, teško pogođenog AIDS-om.

Sve su te dnevne epizode građene prema motivima iz romana "Gđa Dalloway". Radnja romana događa se tijekom jednog dana, u kojem žena doručkuje, izlazi kupiti cvijeće i priprema domjenak. (Ideja je u jednom danu prikazati cijeli život te žene.) Sve tri žene, tri inačice gospođe Dalloway, čeznu za nekim boljim životom, slično pate i strahuju. U sve tri priče ispod površine pripremanja domjenka vreba otuđenje i osamljenost, živčani slomovi i teške bolesti, sjetno i tužno ozračje, tragični likovi. Sve tri žene su biseksualne, u sve tri epizode pokušano je samoubojstvo, u dvije uspješno.

Ono što ponese gledatelje nisu toliko tematske odrednice (homoseksualizam, otuđenost, teške bolesti i samoubojstvo), koliko izvanredno tanahno oslikavanje duševnosti i međuljudskih odnosa, nadasve mučno i hrabro ustrajavanje kroz turobne sate jednog dana, čežnja za ispunjenjem. Film izvanredne izradbe postignute veličanstvenom snagom sitnih detalja, vrlo složene i tanahne strukture. Majstorsko djelo. Nije toliko preplet triju paralelnih priča, koliko preplet meditacija povezanih sličnim turobnim ugođajem i motivima. Film prati sjetna i upečatljiva orkestralna glazba, klavir i violine, gdjekad i vokal.

Preplet triju različitih vizualnih svjetova, 1923., 1951. i 2001., bio je pravi scenografski podvig. Podvig je i preplet triju različitih društvenih sredina, različitih shvaćanja i obzorja. Kroz sve je prošivena glavna nit: sukob spolnosti, dužnosti i ljubavi. Dva lika iz druge priče pojavljuju se iznova u trećoj, što donekle raspliće fabulu. Tamo gdje se pojavljuje ljubav (Virginia i Leonard Woolf, Clarissa i njeni bližnji), život dobiva smisao, ali ne i za Lauru i njenog sina Richarda, koji nisu mogli voljeti.