Mi se ovim prilogom želim osvrnuti na jedan davni plod sv. krunice koji je potpuno nepoznat našoj javnosti, a mogao bi poslužiti kao još jedan poticaj obiteljskoj molitvi krunice s djecom.

Povjeravajući svoje apostolsko pismo Krunica Djevice Marije Gospi Pompejskoj papa Ivan Pavao II. upućuje apel svima: "ponovno uzmite s pouzdanjem krunicu u ruke!" (br. 43). Papa, među ostalim, poziva na molitvu krunice za djecu, a još više s djecom, odgajajući ih od najranije dobi za tu svakodnevnu obiteljsku "molitvenu stanku" (br. 42). "Znaj, da oni (djeca) nose svijet" povjerio je Isus F. Kowalskoj (Dnevnik 286). U životu male djece Bog je izveo velike stvari - Marijinim posredovanjem. Kad je umro četrnaestogodišnji sv. Dominik Savio, njegov odgojitelj sv. Ivan don Bosco uskliknuo je: "Ostadoh ne malo zadivljen promatrajući što je milost Božja izvela u tako nježnoj dobi". Uz svete odgojitelje i roditelje djeca su sposobna doseći zadivljujuće vrhunce svetosti. To nam uprizoruje i dirljivi slučaj sv. Marije Goretti, dvanaestogodišnjakinje, koja je umrla braneći svoje djevičanstvo s riječima na usnama: "Opraštam Alessandru, hoću da bude kraj mene u raju". Pio XII. proglasio ju je 1947. blaženom, a 1950. svetom. Njezin ubojica Alessandro Serenelli, nakon robije povukao se u kapucinski samostan gdje je doživotno činio pokoru i okajavao počinjeni zločin. Na dan proglašenja svetom Marije Goretti Alessandro je novinarima izjavio: "Znate li da sam ja jedini grešnik koji je vidio da je njegova žrtva postala svetica?". Njegovo obraćenje isprosila je sama žrtva. Bilo je to dvanaestogodišnje dijete.

Uzrast djece koja su dosegla svetost potom se još malo spustio. Gospa se ukazala malim pastirima u Fatimi, pokazala im raj, čistilište i pakao, te preko njih pozvala cijeli svijet na dnevnu molitvu krunice. Dok Lucija i danas živi kao časna sestra, desetogodišnji Franjo i devetogodišnja Jacinta blistaju na nebu.

A onda kao da se kotač svetosti zaustavio na ovom uzrastu. Na dobi smo od devet godina. Ili je Crkvi bilo teško povjerovati da milost Božja može ići i ispod te dobi. Tada se dogodilo ono divno čudo koje našim čitateljima želimo predstaviti u ovom prilogu, rodila se Antonietta, čije se ime nalazi u knjizi rekorda, doduše ne u Guinnessovoj, ali zato sigurno u Knjizi Života. No pođimo redom.

Uloga roditelja u odgoju djece upravo je nezamjenjiva. Roditelji male Antoniette bili su na visini zadatka. Mladi bračni par se nastanio u župi "Santa Croce in Gerusalemme" ("Svetog Križa u Jeruzalemu") u Rimu, ni ne sluteći da će im život baš toliko biti obilježen znakom križa. Već od prvog dana bračnog života odlučili su se na zajedničku dnevnu obiteljsku molitvu krunice. Za bračno putovanje odabrali su Napulj koji se nalazi pokraj glasovitog svetišta Gospe Pompejske kojoj su željeli povjeriti svoj brak i svoju djecu te je uzeti za zaštitnicu svoje obitelji. Željeli su s Gospom započeti zajednički životni hod. U svetištu ih je osobno blagoslovio poznati apostol krunice bl. Bartol Longa koji je u dubini svoga srca začuo glas: "Spašen je tko promiče molitvu krunice"! Prilikom ispovijedi, ispovjednik im je rekao: "Moljenjem krunice od prvog dana braka obitelj otvara vrata svoje kuće Gospi. Gospa ulazi u takvu obitelj i takva obitelj bit će blagoslovljena."

S povjerenjem u Boga roditelji su molili za dar dobre i pobožne djece. Na svijet je došlo prvo dijete, i to sin, kojemu su nadjenuli ime Ivan. Bili su presretni. Prvo, pa muško! Divili su mu se, a Bogu zahvaljivali za taj dar. Molili su da mali Ivan postane, dakako ako se to dragome Bogu svidi, možda i svećenik, a onda su odložili skromnost na stranu, pa u šali govorili da bi mogao biti i dobar biskup, a za vrijeme audijencije kod svetoga Oca sinula im je ideja, zašto da njihov sine ne bude i papa… Deset dana potom, dijete je oboljelo od groznice, i začudo, umrlo u sedmom mjesecu života.

Roditelji se nisu dali obeshrabriti. S povjerenjem u Božju providnost molili su za novo čedo. Bila je to kćerka, Margareta, koju je Bog podario dugim životnim vijekom. Treće dijete bila je Karmela koja je umrla od zloćudne bolesti.

Četvrto dijete, koje želimo predstaviti našim čitateljima, bila je mala Antonietta, rođena uoči Božića, 15. prosinca 1930.

Na krštenju su joj dali ime Antonietta, a od milja ju nazivali Nennolina. Od najranije dobi bilo je očito da je ovo četvrto dijete nešto izvanredno. Već u drugoj godini izražava želju da postane časna sestra. Naravno da su te iskaze roditelji držali dječjom tlapnjom, ali u svjetlu kasnijih događaja, posebno za vrijeme kanonizacijskog procesa, istraživači herojskih kreposti ovoga djeteta prisjetili su se činjenice da je i Mala Terezija od Djeteta Isusa u istoj dobi izrazila jednaku želju. Već u trećoj godini Antonietta moli Isusa: "Isuse, daj mi milost radije umrijeti, negoli počiniti smrtni grijeh". Svakako, valja reći da su roditelji ovog djeteta Antonietti čitali živote djece svetaca i redovito dnevno s njome molili, što je vidno utjecalo na njezino usmjerenje. Ali, treba i to istaknuti, nije bilo riječi ni o kakvom insinuiranom pobožnjaštvu, nego radosno življenom kršćanstvu i na dječjoj razini pripovijedanim anegdotama iz života djece svetaca u čemu je snažno na dijelu bila milost Božja. I kao što se današnja djeca povode za čarobnim svijetom Harry Pottera i s njime poistovjećuju, baš tako se i Antonietta kretala u blaženom društvu svetaca. Željela je postati sveta. U petoj godini života pojavili su se prvi simptomi zloćudnog raka na njezinoj nozi, radi čega je noga bila amputirana. Zdravlje joj se rapidno počelo pogoršavati pa je župnik njezine župe sv. Križa, poznavajući nevjerojatnu duhovnu zrelost djeteta, odlučio malenoj podijeliti sve ostale sakramente inicijacije. Antonietti je bilo pet i pol godina kada se spremala za ispovijed. U šestoj godini dopušteno joj je primiti sakrament svete Potvrde. Da bismo naslutili duhovnu veličinu ovog divnog Božjeg stvorenja, zavirimo na koji trenutak u njen dječji dnevnik posljednjih mjeseci njezinog života.

Dnevnik Antoniette Meo ne predstavlja nikakav teološki traktat. Vodila ga je ona sama, a u posljednje dane je diktirala mami. U njemu je puno ponavljanja koja bi se mogla učiniti jednoličnima onima koji ne poznaju dinamiku ljubavi. Na svoj djetinji način ona se nije umarala izlijevajući pred Isusa svoje ljubavne uzdahe. Donosimo svega nekoliko navoda iz njezinog Dnevnika koji "raskrinkavaju" milost Božju na dijelu.

26. rujna 1936.: Dragi mali Isuse, pomozi mi i daj mi ovu milost, i povrati mi moju nogu ako ti hoćeš. Ako nećeš neka bude volja tvoja. Isuse daj mi duše, ljubljeni Isuse… nikada nemoj otići iz moga srca uvijek ostani sa mnom.

15. listopada 1936.: Draga Gospice. Želim ti svako dobro. Ti koja si tako dobra! Ti si mama svijeta! Svih ljudi, dobrih i zločestih, pomozi mi dati zadovoljštinu za grijehe ljudi, posebno onih vrlo zločestih. Isuse u hostiji pozdravlja te i ljubi Tvoja Antonietta. Laku noć Isuse! Laku noć Gospice!

16. listopada 1936.: Dragi mali Isuse, želim te jako ljubiti, znam da si jako dobar i da nema nikoga tako dobroga kao što si ti. Oh, mali Isuse! Želim ti svako dobro i više ne mogu čekati trenutak kad ću te primiti. Znaš dragi mali Isuse da mi se škola jako sviđa!... Išla bih u nju i noću! Sviđa mi se jer učimo o tebi i učimo također vjeronauk da se pripravim na prvu Pričest.

16. listopada 1936.: Dragi Euharistijski Isuse! Želim ti svako dobro, ja želim uvijek biti tvoja mala lampica koja danju i noću gori blizu i pored tebe u oltarskom sakramentu. Isuse, molim te za ove tri milosti:

1. učini me svetom - i ovo je najvažnija stvar;

2. daj mi duše;

3. daj mi da mogu dobro hodati - ali ovo zaista nije toliko važno. Ne molim da mi vratiš nogu, nju sam ti već poklonila…

21. studenog 1936.: Predragi Bože, Oče! Dragi Bože, Oče!, Oče, Oče! Uvijek bih rado ponavljala ovo ime koje je tako lijepo!

10. veljače 1937.: Dragi Euharistijski Isuse, ti koji si puno trpio pod križem nauči me najprije ispunjavati svoje obveze kako bih mogla činiti i žrtve.

25. travnja 1937.: Dragi Euharistijski Isuse! Ja ti danas iznova predajem žrtvu moje noge. Dragi Isuse, prije svega zahvaljujem ti što si dao da se primakao dan bliže tebi i Raju. Zahvaljujem ti što si mi dao snagu strpljivo podnositi križ. Zahvaljujem ti jer sam ove godine primila prvu Pričest i ti si došao stanovati u mome srcu.

"Pravednik ako i umre prijevremeno, naći će mir" stoji u knjizi Mudrosti. "Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Za malo muke zadobili su dobra velika", zapisano je u istoj knjizi. Mala Antonietta je živjela za dan smrti. 2. lipnja 1937., mjesec dana prije smrti, ona je zapisala u svoj Dnevnik: "Dragi Raspeti Isuse! Zahvaljujem ti što si mi poslao ovu bolest jer je sredstvo za dolazak u Raj. Dragi Isuse, reci Gospici da je jako volim i da s njom zajedno želim stajati ispod Kalvarije jer ja želim biti tvoja žrtva ljubavi, Isuse".

Kad je bilo očito da se primakla "sestrica smrt", najbliži su djevojčicu "tješili" da će se na Nebu zabavljati, ali ona je samouvjereno odgovorila: "Ja se u Nebu neću zabavljati, želim raditi za duše".

Za vrijeme posljednjeg boravka u bolnici, liječnik joj je davao nadu u skori oporavak i u odlazak iz bolnice, a ona je tada izrekla proročanstvo koje se i obistinilo: "U bolnici ću ostati nešto manje od deset dana". Kad je umrla, do deset dana nedostajalo je svega jedanaest sati. U procesu za Antoniettino proglašenje Službenicom Božjom pouzdano je utvrđeno da je imala najmanje četiri ekstaze i sedam viđenja.

Svom ispovjedniku jednom je diskretno povjerila: "Trpim, oče! Vama to mogu reći: trpim puno!" Ovo "puno" - posvjedočio je spomenuti ispovjednik - izrekla je posebnim naglaskom i pokretom usana, što je dalo do znanja da zaista strašno trpi.

Antonietta se preselila Gospodinu 3. srpnja 1937. i bila sahranjena na mjesnom groblju župe sv. Križa. U 2000. godini, o Velikom jubileju, njezino tijelo je preneseno u župnu crkvu gdje je uređena posebna kapelica njoj u čast i do danas je cilj mnogih hodočasnika.

Što poručiti na kraju ovog prikaza? Umjesto trivijalnih bajki, neka mi ne bude zamjereno diskretno sugerirati herojske uzore malenih svetaca kao sredstvo koje će razvijati maštu današnje djece i odgajati ih u kršćanskom duhu. U tome neka nam pomogne zagovor službenice Božje Antoniette Meo i razmatranje otajstava svete krunice.