Kava je kao i obično bila najslađa već pred kraj, dok su se svi polako spremali kući ili svojim obvezama. Tako se i razgovor baš najbolje razvezao tih "još samo pet minuta". Započela je nova akademska godina, a s njom, ponovno, i isti stari problemi studentske svakodnevice. Jedne muče preostali ispiti do dekanskog roka i upisa, druge usklađivanje radnih i sveučilišnih obveza - rješavanje pod-stanarskog pitanja i financijskih briga pronalaženjem što bolje plaćenog posla "na crno". Tako se dolazi i do teme koja spada u svačiju svakodnevicu - gužvi u javnom prijevozu. Rijetki su sretnici s osobnim vozilima ili pješaci "iz susjedstva", a svi ostali dobro znaju kako i jedna prilično kratka vožnja tramvajem može gotovo nepovratno pokvariti dan. Nervoze, gužva, naguravanje, bitka za slobodna mjesta u kojoj su glavne sukobljene strane oni stariji i oni mlađi te vječito gunđanje jednih protiv drugih. Kao da se svi pribojavaju na nervozna i namrgođena lica dozvati srdačan smiješak ili im uputiti koju lijepu riječ. Dvije sitnice koje ponekad mogu sve izmijeniti. Pa ponekad i odšutjeti na grube riječi suputnika. No, mnogima je ipak zgodnije promatrati druge samo kao kulise na svome zacrtanom putu. Ako neka od tih kulisa padne, nemaju vremena stati i podići je, valjda će to učiniti netko drugi, za to netko već zadužen. Ružno zvuči, ali koliko smo puta na ulici vidjeli upravo taj prizor - čovjek leži na cesti, nalazi se u nevolji, i među mnoštvom koje kraj njega prolazi ne nalazi se niti jedna osoba koja bi mu pružila ruku, dozvala pomoć i pomogla mu. Uvijek je to zadaća nekoga drugoga, nekoga milosrdnog samaritanca, koji nikako da naiđe.

Često čujemo opravdanje: "Pa ni meni nitko ne bi pomogao, zašto bih ja onda nekome?" Još ako je taj netko stranac, koji nam se neće moći odužiti za pruženu uslugu, i neće nam doživotno zahvaljivati...

Milosrđe je jedan od temelja naše vjere. Po Božjoj milosti - postojimo, i po njegovoj milosti, a ne našim zaslugama, primamo svako dobro. Isus nam govori da dajemo besplatno, jer smo besplatno i primili i da svaki put kad pomažemo jednom od Njegovih najmanjih - Njemu pomažemo. Zanimljiv će nam biti razgovor jednog dana: "Da, dragi Isuse, vidio sam te kako ležiš u gužvi, prljav, gladan, nemoćan, ali ja sam baš žurio na važan sastanak. To je bio jako važan sastanak. Kužiš?"

Bog djeluje preko svih ljudi, ne samo preko kršćana. Kao što je jedan, u ono doba Židovima omraženi Samaritanac, bez razmišljanja pomogao unesrećenom, tako i danas mnogi posramljuju nas kršćane svojim primjerom milosrđa. Mrzovoljni smo, gunđamo, ne želimo da nam drugi smetaju, a tuđe milosrđe i zauzimanje za potrebite gledamo s podsmijehom i tražimo u svemu tome licemjerje ili neku skrivenu korist za dotične. Sve to samo da bismo opravdali vlastitu sebičnost i oholost.

Prvi dan mjeseca listopada posvećen je starijim osobama. Tim je povodom na našoj televiziji u emisiji "Mir i dobro" predstavljena udruga Prisutnost. Riječ je o ljudima koji su razradili hvalevrijednu mrežu konkretne pomoći starijim osobama. Oni koji im se obrate za pomoć dobivaju male praktične uređaje pomoću kojih u svakom trenutku mogu dozvati centralu, a tada im u pomoć stiže netko od dragovoljaca, onaj koji im je prema mjestu stanovanja najbliže. Za sve one koji osmišljavaju različite dobrotvorne projekte - od kojih mnogi ostanu tek na velikim idejama i teoriji, ili tek na pukoj simboličkoj jednokratnoj potpori - pravi primjer najkonkretnijega i najljudskijeg kontakta i pomoći potrebnima!

Ljubav je domišljata - kad nekoga volimo, naći ćemo načina kako mu pomoći... A načina ima puno, i mnogi već na različite načine djeluju. Potrebno je samo ustati iz udobnih sjedala u posljednjim redovima i prići bliže; umjesto promatrača biti onaj koji će nešto učiniti. Uz studentske i radničke obveze uvijek se može naći malo slobodnog vremena i za bližnje. Nedavno obilježeni Međunarodni dan starijih osoba, može nam biti ideja i povod za početak.