Reklama je u svijetu postala glavni trgovac i kupac. Poznata uzrečica da "reklama kupuje proizvod" statistički je dokazana tvrdnjom da reklama diktira ne samo popularnost, nego i cijenu nekog proizvoda. Mnogobrojne tvrtke ulažu gomile novca u svoj marketing, stoga je reklama kroz povijest toliko uznapredovala da je danas naprosto užitak pogledati neku dobro osmišljenu reklamu. Hrvati su oduvijek bili kreativan narod, stoga i naše reklame polako dostižu svjetske trendove. Najbolji je u zadnje vrijeme naš telefonski gigant koji je sve medije naprosto zasuo svojim reklamama. Međutim u tom moru slogana, parola i uzrečica nekako kao da iskače ova koju sam odabrao za svoj naslov.

Naime, suvremena telekomunikacijska tehnologija zapravo ne zbližava ljude, nego se trudi zbližiti ljude i informacije. Da bi stvar bila gora, ljudi ne da se zbog toga približavaju, nego se čak i međusobno udaljavaju.

Vlasnik mobilnog telefona gotovo je uvijek dostupan i u svakom trenutku ga se može čuti. Sve u svemu to nije tako loše, međutim ljudi kao da postaju sve sretniji što se ne moraju susretati "licem u lice", kao da je taj "eye" kontakt tako grozan. Razlozi tome su svakako ti što se telefonirati može i u izgužvanoj košulji, i nepočešljan i iz kupaonice, jer nas sugovornik ne vidi, a samim time ni ne osjeća neverbalnu komunikaciju kao što je osmijeh, ili npr. crvenilo kad se stidimo. Razgovor nije potrebno ugovarati, niti je potrebno kupovati cvijeće, kavu i sl. Isto tako telefonski račun je (osim u iznimnim slučajevima) puno lakše podmiriti, nego trošak prijevoza do nekoga udaljenog odredišta.

Sve to ide u prilog činjenici da je danas nemoguće živjeti bez suvremenih sredstava komunikacije, napose bez mobitela, međutim, potrebno je malo razmisliti kamo nas sve to vodi. Naime, probajte se sjetiti kada ste posljednji put dobili ili napisali pismo. Napisati pismo nije baš lako, ali njegova vrijednost nije samo u sadržaju, već i u njegovoj materiji. E-mail je, recimo, tu materiju dematerijalizirao, a upravo je ona donosila poseban čar, npr. ljubavnim pismima kakva su pisali naši mame i tate ili kakva su slali i primali vojnici iz vojske. Ta su se pisma čuvala i uvijek su bila drage i tople uspomene, što elektroničko pismo nikada neće biti. Iako se već tu nazire problem, treba naglasiti da niti jedno pismo, kako ono "emajlirano" tako i kuvertirano, neće zamijeniti osobu koja ga piše, a to upravo pokušava napraviti razvoj suvremene tehnologije. Zbog svega što im ona pruža ljudi su se zatvorili u svoje domove, urede ili kafiće. Svatko ima neki svoj mali centar svijeta u kojem se druži i surađuje s ograničenom skupinom ljudi, dok s ostalima komunicira samo preko žice ili radio-valovima. U takvom "režimu" mi smo samo virtualno dostupni, dok je naša fizička dostupnost i više nego upitna. Obično se zaborave djed i baka koji žive u susjednom gradu ili selu, dok neki roditelji počnu i djecu odgajati preko mobitela.

Ne želim vam ovom svojom pričom održati konzervativno predavanje o negativnim učincima telekomunikacijske tehnologije, jer i sam izuzetno puno koristim telefon, internet, mobitel i slična pomagala. Međutim, dobro je malo se prisjetiti tradicionalnih načina komunikacije i što je u njima tako dobro i posebno. Naime, Bog je čovjeka zamislio kao društveno biće. Biblija kaže da je Adam bio sam, stoga mu Bog daje Evu - družicu. Mi u pravilu nismo sami, jer uvijek imamo nekoga pored sebe. No, ako pogledamo stvar iz druge perspektive možda je netko drugi sam i željan našeg društva. Preko telefona su svi dobro i svi su živi i relativno zdravi. Preko telefona se ne vide brige na licu, niti se osjeti miris bakinih kolača. Preko telefona se ne može isprobati vino iz prijateljeva vinograda, niti pogledati prijateljičina nova frizura. Preko telefona emocije umiru i ostaje samo osjetilo sluha, opterećeno sirovim informacijama.

Rješenje problema kao i uvijek postoji, samo je potrebno malo volje. Vremena će se uvijek naći. Najteža će u svemu biti odluka, dok će sve ostalo biti užitak, kako za osobu koja blijedi u našem sjećanju, tako i za nas same!