Gotovo se sa sigurnošću može tvrditi da se u počecima ova pobožnost sastojala od svakodnevnog redanja 150 Zdravomarija. To se povezuje sa starom crkvenom praksom da se dnevno recitira 150 psalama. Brojni tekstovi iz 5. i 6. stoljeća potvrđuju ovu praksu. I sve dok je latinski jezik bio razumljiv većini vjernika, psalmi su se svakodnevno zajednički molili, ali se postupno, gubljenjem osjećaja za latinski jezik među običnim pukom, počela širiti praksa zamjena psalama Očenašima. A kada je u 12. stoljeću marijanska pobožnost sve snažnije probijala u život vjernika, molitvu Gospodnju (Očenaš) zamijenio je Gospin pozdrav (Zdravomarija). Običaj pak da se brojenje obavlja pomoću ručnog brojila (brojanica) vjerojatno potječe od islama, a od polovice 13. stoljeća prilično se proširio i među kršćanima.

Nekako u isto vrijeme u spisima jednoga dominikanskog redovnika pojavljuje se izričaj "Psaltir Svete Marije", a odnosio se baš na samu krunicu. Ipak, valja priznati da su još prije dominikanaca velike zasluge za širenje ove pobožnosti imali kartuzijanci, ali su ovu pobožnost njegovali uglavnom unutar vlastitih samostana. Najistaknutiju ulogu u širenju krunice odigrao je bretonski dominikanac Alan de la Roche (sredinom 15. stoljeća).

Običaj da se spominje izraz "otajstvo" za neke cjeline krunice, kako bi se označile pojedine etape Isusova i Marijina života, čini se da je nastao prvi put 1480. u Veneciji, u statutima tamošnje bratovštine sv. Krunice, a već godinu dana kasnije isto se susreće i u Firenci. Današnji raspored otajstava svete krunice ustalio se isto tako krajem 15. stoljeća.

U prvim godinama 17. stoljeća u rimskoj dominikanskoj crkvi Svete Marije Sopra Minerva uvedena je molitvena praksa da se na kraju krunice doda marijanska antifona Zdravo Kraljice, a potom recitiraju i Litanije lauretanske. Malo nakon toga dominikanac Timoteo Ricci uvodi tzv. "Vječnu krunicu", uvjerivši braću dominikanskog samostana u Bologni da se svaki sat u godini povjeri pojedinom redovniku, kako ne bi ni jedan tren u svijetu ostao bez molitve krunice. U 19. stoljeću sv. Paulina Jaricot pokreće "Živu krunicu", s nakanom da se moli za uspješnu misijsku djelatnost Crkve.

Lurdska ukazanja, kao i ona u Fatimi, da se spomenu samo najpoznatija, unijela su novi poticaj širenju ove marijanske pobožnosti, a najnovije pobude dao je papa Ivan Pavao II., proglasivši ovu godinu Godinom svete krunice.