Pobožnost Blaženoj Djevici Mariji, i iz iskustva naše generacije, sigurno je jedna od najprepoznatljivijih značajki identiteta hrvatskog naroda... Krunicu oko vrata naših mladih branitelja, prije gotovo jednog desetljeća, krunicu napravljenu od vlakana vune i mrvica kruha u srpskim logorima, koju su pravili zarobljeni hrvatski vojnici, policajci i civili, krunicu u rukama studenta, mladog inženjera, ili procesije hodočasnika, koji po cijele noći uoči Velike Gospe preplave hrvatske ceste i puteljke - znak su da ćemo u budućnosti pobjeđivati samo s Njom, s Isusovom Majkom, najodanijom odvjetnicom Hrvata.

Ali - niti Hrvati žive samo u Hrvatskoj, niti su zatvoreni u svoj nacionalni, kulturni i civilizacijski krug. Upravo Marija, "kraljica Hrvata", ali i "kraljica svijeta", "kraljica misionara", "kraljica mučenika" vodi nas i u druge zemlje, i u druge krajeve i među druge narode, i među druge civilizacije... uvijek kao svjedoke i uvijek kao nositelje nade.

O ovoj, neugasivoj, evanđeoskoj nadi, koja uvijek pobjeđuje razgovaramo, uz kavu, s fra GABRIJELOM TOMIĆEM, upraviteljem Gospina svetišta u Olovu, članom franjevačke provincije Bosne Srebrene.

- Ono što je za Hrvate iz Hrvatske Marija Bistrica, ono što je za Cetinsku krajinu Sinj i Gospa Sinjska, a za Rijeku i možda cijelu Istru Gospa Trsatska, to je za Bosnu, neću reći i za Hercegovinu, premda je bilo nekada i za Hercegovinu, Gospa Olovska.

To je najstarije svetište Majke Božje na Balkanu, koje je bilo i kulturno, i politički, i ekonomski vrlo važno mjesto, jer su se tu slijevali hodočasnici iz cijeloga Balkana - iz Srbije, iz Crne Gore, iz Albanije, iz Bugarske, iz Makedonije, iz Slavonije i iz Dalmacije. Sve njih je privlačio lik Čudotvorne Gospe.

- Službeno se, ali kao već poznato i važno Svetište prvi put spominje 10. travnja 1454. godine, prilikom izmirenja bosanskog kralja s crnogorskim vladarom i s vlastima Dubrovačke Republike. Iz radosti izmirenja - vladari Crne Gore, Dubrovačke Republike i Bosanskog kraljevstva šalju darove Gospi Olovskoj u znak zahvalnosti. Još prije tristo godina, prije 1704. godine bilo je Olovo, kao što sam rekao, najveće Gospino proštenište na Balkanu i za Hrvate, ali, i za druge narode.

- E, to je duga priča... Iz povijesti znamo da su Turci bili potučeni pod Bečom 1683. godine. Vojskovođa pobjedničke, austro-ugarske vojske bio je poljski vojskovođa Eugen Savojski. On je Turke gonio sve do Skoplja, i osvojio je i Bosnu. Ali, ništa se on nije razlikovao od Turaka. I on je pljačkao, palio, rušio, a 1693. povukao se iz Bosne i sa sobom poveo Hrvate; iz cijele Bosne i Hercegovine. Oko 150.000 Hrvata je krenulo s njime. Olovljani se dignu iz Olova, te se nastane u Iloku. Hrvati iz Bune kod Mostara nastanili su se oko Subotice.

- Da! Jedini su oni sačuvali svoju vjeru, kulturu, jezik, običaje i nošnju. Druge je sve apsorbirala bogata i plodna ravnica: Slavonija, Vojvodina, Srijem. Kad se Eugen Savojski povukao, Turci su ponovno ušli u Bosnu, a 1704. zapaljeno je Gospino svetište u Olovu, i sve u njemu, uključujući čudotvornu sliku Gospe Olovske. Kroz sljedećih 230. godina hodočasnici su dolazili na ruševine crkve i molili se oko ostatka, "crnog kamena", koji je dobio ime zato što su se na njemu palile nebrojene svijeće. Tek kasnije 1936. sagrađena je crkva.

- Nije. I kad je završen ovaj nesretni rat, kardinal Puljić je pozvao vjernike i svećenike svoje nadbiskupije da 1. svibnja 1995. dođu u Olovo i da svi zahvale Blaženoj Djevici Mariji za svršetak rata i da mole za mir. Danas, na spomen te zahvale, Kardinal 1. svibnja svake godine tu predvodi pobožnost kao početak marijanske pobožnosti za cijelu nadbiskupiju. Na tom hodočašću, već osam godina skupi se četiri, do četiri i pol tisuće vjernika, dođe i više od 100 svećenika i časnih sestara. Tu dođu i svi iz obje bogoslovije nadbiskupije, dakle i naši franjevački i dijecezanski studenti i njihovi profesori, sjemeništarci iz Travnika, i naši bogoslovi iz Visokog. Dakle, to je jedno zajedništvo pred Gospom. Redovito bogoslužje predvodi sam Kardinal. Za Veliku Gospojinu, s druge strane, okupi se između dvije i pol do tri tisuće hodočasnika. Naša Provincija to pokreće.

- Uglavnom starci i starice. Kod nas je dvadesetak župa u koje su se vratili samo starci i starice. Ali, tako Vam je to bilo uvijek u povijesti. Kad se ta hodočašća malo ustale, kad se vjerničko mnoštvo "zaljulja", uvijek dođe neki rat i poremeti taj ritam godišnjih hodočašća. Spomenuo sam Vam 17. stoljeće. Kad je Eugen Savojski poveo Hrvate preko Save, kažu podaci, u Bosni je ostalo samo nekih šesnaest tisuća, šesnaest i po tisuća, katolika. A i oni su se skrivali po šumama, jer je bilo opasno biti katolik.

- Prije dvije, tri godine bio sam u Pleternici, na svetkovinu Gospe od Suza. Bila je velika svečanost, bilo je više od sedamdeset svećenika, velika procesija, s tom Gospinom slikom. I, za vrijeme večere, a sjedio sam nasuprot biskupu Škvorčeviću, pita me on: Fratre, odakle ste? Iz Bosne, rekoh. Iz kojeg mjesta iz Bosne? on će. Svetište Gospe Olovske. Upravitelj sam Gospina svetišta u Olovu. Baš mi je drago, kaže on, da su se dva Gospina svetišta našla na okupu preko svojih predstavnika zajedno. Rekoh: Preuzvišeni, od onog mnoštva, neki računaju da je bilo oko 30.000 vjernika, bar dvije trećine su Vam Hrvati iz Bosne. Imaš pravo! kaže. Nemojte to samo konstatirati, kažem ja. Vi ste strahovito veliki dužnik Bosni i Hercegovini. Ne samo duhovni, nego i u pogledu pomlađivanja naroda. Mi smo postali beskrvni, stari, ostarjeli naglo.

- I? Što bi Vam manjkalo? Pa David je bio pastir, pa ga je Bog našao i izabrao za kralja Božjeg naroda.

- Da, ali kako će to dugo trajati? Koliko smo mi puta u povijesti obogaćivali Slavoniju, Srijem, Vojvodinu? Koliko puta? I dan danas! Napunili smo im crkve i popravili natalitet. Ali, asimilacija je neupitna. Naši ljudi u Austriji, Njemačkoj jednostavno postaju Austrijanci, Nijemci, Slovenci, sve manje ostaju Hrvati, a možda i katolici. Ekonomija čini svoje.

- Fra Vjeko Ćurić je bio u službi Vrhovne uprave Franjevačkog reda u programu Za Afriku. On je čuda tamo stvarao. Bezbrojne škole je otvorio, bolnice, preko 3.000 kuća za beskućnike, ma prava čuda. On je u Ruandi bio i radio 17 godina i nema onoga kome on nije pomogao... Ubijen je jer je mnogo znao i mnogi su ga se zločinci bojali. Naša Provincija je željela donijeti kući njegove kosti, ali kad je provincijal vidio što vjernicima Ruande znači njegova nazočnost, da nazočnost, jer - mučenicima se život mijenja, a ne oduzima - rekao bi sv. Pavao, i uspomena na njega, odustao je. Fra Vjeko je postao znak po kojem se Ruanda prepoznaje. Na njegovu grobu je uvijek svježe cvijeće, te danonoćno tu netko moli.

- Dobro ste to zamijetili. Ja sam, ajmo reći, "narodski fratar", kao i sva moja braća. Što je fratar uvijek nosio u torbi, u Bosni u svakom vremenu? Evanđelje, ljekovite trave, Euharistiju, sveto ulje. S tim je išao u pohode svojim vjernicima, i rado se uvijek družio sa svojim narodom. Nema kola u kojem ne zaigram, ni pjesme koju ne zapjevam. Jer - narod koji ne pjeva i ne igra, reže sebe u korijenu! Dakako, da volim svu svoju braću fratre, a o "Veritasu" da Vam rečem - ja sam ih, odmah u početku, primao 300 u župi u kojoj sam bio (u Bugojnu, od 1964. do 1967). A što mogu sada? Pa u mojoj župi živi, brojkom i slovima dvadeset troje vjernika... Ali, neka! Ima Crkva u Bosni budućnost. Sjetite se onih 16.500 katolika u 18. stoljeću. Sad nas je oko 400.000. Dat će Bog i Gospa, kao što su uvijek davali... To Vam je Bosna, moja gospođice!