O ANTUNOVU VELIKOM SIROMAŠTVU
I O ČUDESNOJ BOŽJOJ POMOĆI U NJEGOVIM POTREBAMA

Siromašan i sve od početka odgajan u siromaštvu u zajednici siromašnih, Antun je neprestance napredovao u bogatstvu uzvišenog siromaštva. Svim je žarom nastojao uskladiti se u svemu sa siromaštvom i često je razmišljao o siromaštvu Kristovu i njegove blagoslovljene Majke.

Govoreći svojoj subraći i narodu o siromaštvu, sviđalo mu se upozoriti ih na ove Isusove riječi: "Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje da nasloni glavu" (Mt 8, 20); na početku prvoga govora svojih nedjeljnih propovijedi navodi mudru svetopisamsku izreku: "Nema veće izopačenosti od priljubljenosti uz novac". U istom tom govoru primjećuje kako Gospodin bogatstvo s pravom uspoređuje s trnjem, jer stvara neprilike, bode i ranjava.

Ne noseći ništa sa sobom na putovanju, siromaštvo je imao kao jedinu zalihu; zemljom je i krajevima prolazio u potpunom siromaštvu, sličan onomu koji se u svijetu osjeća kao hodočasnik i stranac; podnosio je glad i znao je biti sretan u oskudici, uvjeren da Gospodin čuje želje siromašnih, da im sudi po pravdi i da im daje u vlasništvo kraljevstvo nebesko. Sretna duša koja je, živeći u potpunosti ideal Franjina siromaštva, riječju učila siromaštvu i snažno ga preporučivala primjerima najvećeg odricanja!

Budući da je Gospodin utočište siromašnih i da im pomaže u tjeskobi (usp. Ps 9, 10), on koji je vrhunska providnost i u kojega su uprte oči sviju, a on im daje hranu u pravo vrijeme (usp. Ps 145, 15) - takvom je velikodušnošću pritjecao u pomoć Antunovoj neimaštini i potrebama, da nije nikada ništa uzmanjkalo ni njemu ni onima oko njega. Štoviše, ljubav prema siromaštvu i žar za spasenje duša učiniše da mu ni otrov, koji mu bijaše podmetnut kad je kao prosjak bio pozvan k stolu, nije ni najmanje naškodio.

Dok je jednom boravio u biskupiji Limoges, kod Briva, gdje je osobno preuzeo prvo mjesto boravka Male braće, kuhar nije imao ništa čime bi braći pripremio jelo. Blaženi je Antun tada poručio nekoj gospođi, veoma privrženoj njemu i braći, da mu iz svoga vrta dade poriluka i ostalog povrća za okrepu braći. Onoga je dana bio pravi prolom oblaka. Gospođa ipak pozove sluškinju te je milim riječima zamoli da odmah pođe u vrt i donese što bijaše potrebno samostanskoj kuhinji.

Djevojci je to bilo mrsko zbog kiše koja je nemilice padala. Napokon, slomljena upornošću gospodarice, rezignirano pođe u vrt, skupi koliko od povrća bijaše potrebno za samostansku kuhinju i to odnese do samoga samostana, a taj bijaše podaleko od grada. Ipak, iako kiša nije prestajala ni jednog trenutka, i sama joj je odjeća ostala suha. Vrativši se tako u gospodaričinu kuću, ispripovjedi joj kako na nju nije pala ni jedna kap kiše. Petar od Briva, sin dotične gospođe i kanonik Noblaca, često je u svečevu čast s radošću i uzbuđenjem spominjao to čudo, što ga je čuo od svoje majke.

No pomislimo samo koja i kolika mu čudesa bijahu udijeljena u puno važnijim stvarima, kad mu je Gospodin čudesno pritjecao u pomoć već u tako neznatnima! Oni koji za Krista postaju siromašni, sigurni su da Gospodin neće dopustiti da gladuju. To je očito svakome tko se želi podsjetiti na gore rečeno čudo, na vino isteklo iz bačve i opet vraćeno i na staklenu čašu koja bijaše razbijena, a onda je ponovno postala čitava.

Božja dobrota nije samo pritjecala u pomoć siromašnom Antunu, već ga je na čudesan način i štitila u pogibeljima.

Dogodi se tako da su ga neki krivovjerci, dok je boravio u Italiji, pozvali svome stolu. Poziv je rado prihvatio u nadi da će ih izbaviti iz zablude i utvrditi u pravoj vjeri, i to po primjeru Spasitelja koji je, s istom nakanom, sjedao za stol s carinicima i grešnicima. No "zla savjest uvijek čini zla djela" (usp. Mudr 17, 10); i eto gdje, stvarno, dotični krivovjerci, koje je on stalno pobijao u propovijedima i u javnim raspravama, smisliše okrutan plan: pred blaženog Antuna staviše jelo puno smrtnog otrova. No Duh Sveti, koji prodire u tajne stvari, Antunu otkri tu zamku.

Antun ih, dakle, poče prekoravati posve mirno i blagim poukama; sa svoje pak strane krivovjerci, lažući i imitirajući đavla, oca laži, odgovoriše da su se usudili nešto takva učiniti jedino s nakanom da provjere istinitost evanđeoske riječi: "Ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi" (Mk 16, 18). Nastojali su, dakle, nagovoriti ga da blaguje ponuđeno jelo, uvjeravajući ga da će oni, ne bude li mu jelo naškodilo, zauvijek prihvatiti vjeru Evanđelja; ako to odbije, oni će smatrati da su evanđeoske riječi lažne.

Antun tada, neustrašiv, nad jelom učini znak križa i uzevši ga u ruke, reče: "Ne činim to iz obijesti da kušam Boga, već zato što me na to sili velik i neustrašiv žar za vašim obraćenjem i evanđeoskom vjerom." Nakon što je blagovao, osjećao se i dalje dobro, bez i najmanje tjelesne nelagodnosti. Videći to, krivovjerci se obratiše na evanđeosku vjeru.

Promotri, pobožna dušo, koliko se Bogu svidjelo Antunovo siromaštvo, kojemu je s tolikom susretljivošću pomagao u potrebama i čuvao ga od opasnosti!