Franjo Asiški bijaše neumorni apostol svog vremena. Ali ne samo svog vremena, nego on ostaje apostol i danas, i vjerojatno će biti apostol dok će postojati svijet. Da bi mogao biti apostol i činiti mnoštvo dobrih djela i čudesa, Franjo je prije svega bio čovjek molitve.

Franjo je molio i propovijedao. Želio je učiniti da Krist bude ljubljen, i to naročito među patnicima svih vrsta. U propovijedanju se služio najjednostavnijim riječima i jezikom, upravo zato da bi njegovo naviještanje Radosne vijesti bilo dostupno baš svakome, a pogotovo neukim ljudima. Vrlo često bio je obuzet duhom radosti. Radost je jedan od plodova Duha Svetoga. Ovozemni problemi koji nas ljude često i suviše zabrinjavaju, Franju gotovo uopće nisu zabrinjavali. On je učio svoju braću kako ne postoji problem, odnosno poteškoća, koja bi mogla potpuno oduzeti radost i koje se ne bi mogla riješiti istinskom, iskrenom molitvom upućenom istinitom Bogu. Poticaj na molitvu Božji je dar, a prihvaćanje tog dara - iskrena molitva čovjekov je odgovor.

Papa Inocent III. odobrava i blagoslivlja Franjin put služenja Bogu. On je prepoznao u Franji iz Asiza obnovitelja Crkve, onoga koji će sa svojom braćom mnoge povesti na put pokore i poniznosti, istinskog predanja Bogu. Predaja kaže kako je papa Inocent III. sanjao nekoliko puta isti san. U tom snu vidio je crkvu kako se naginjala kao da će pasti. I dok se crkva naginjala kao da će se srušiti, priđe joj jedan čovjek i podupre ramenima pročelje zgrade.

Bog preko malih ljudi čini velika djela. Zapravo i obećao je da je "ni vrata pakla neće srušiti" (Mt l6, l8). No, jednog je dana na ugovoreno primanje kod Svetog Oca došao upravo - Franjo iz Asiza. Papa Inocent III. prepoznaje njegovo lice. Lice čovjeka kojeg mu je Bog pokazao u snu. To je čovjek koji je svojim ramenima podupro crkvu i sačuvao je da ne padne. I tako je Franjo sa svojom malom braćom dobio Papin blagoslov.

Postoji mnoštvo nevjerojatnih priča iz života svetaca. To vrijedi i za sv. Franju Asiškog. Kao što je već dobro poznato svetac je u svakom nedužnom stvorenju gledao brata i sestru. Jednom je nazvao bratom jednog običnog, ali opasnog vuka. Naime, građani mjesta zvanog Gubbio molili su Franju da im nekako pomogne otarasiti se vuka koji je redovito uništavao njihova stada i koga se ljudi boje. Nitko se nije usudio ni primaknuti opasnom vuku. Ali Franjo bijaše svetac, te se primaknuo vuku i bratski ga izgrdio. "Brate vuče, o tebi sam čuo mnoge pritužbe. Ubijaš seoska stada, za sve si strah i užas. Ne možeš uzimati ono što je Bog namijenio drugima. Od sada trebaš ići od kuće do kuće, a ljudi će te, ako budeš tako radio, hraniti." Bog, Gospodar svega, po svojim stvorenjima čini čudesa, ljudima na spasenje, a sebi na slavu.

U Evanđelju bi Franjo nalazio odgovore na sva pitanja. Često bi tražio da netko od braće naglas pročita koji odlomak iz Evanđelja. Jednom je neki njegov brat Evanđelja otvorio nasumce, a odlomak koji je otvorio opisivao je Kristovu Muku. Još dva puta je brat nasumce otvorio Evanđelje, i oba puta je otvorio ponovno isti odlomak o Muci Kristovoj. Franjo je tada znao da ga čeka velika patnja, ali i velika milost. Nedugo nakon toga, dok je bio u dubokoj molitvi, imao je nebesko viđenje. Sjajan nebeski lik s križem govorio mu je kako će sav biti preobražen u lik Krista Raspetog. I iznenada, na Franjinim su se rukama, nogama i bokovima počele pojavljivati rane, stigme. Osoba koja ima stigme doživljava po Kristovoj milosti dio Njegove Muke. Tako je ponizni Franjo zaživio puninu mističnog života.

Franje Asiškog nisu se osobito doimale ni pohvale ni izrugivanja i osuđivanja. Za njega "čovjek je samo ono što je pred Bogom, ništa više".