Zaustavio je auto. Na ruke, kojima je čvrsto držao volan, naslonio je glavu i u grču prošaptao: "Ne mogu! Sve ovo nema smisla! Vratimo se kući. Sve ćemo sami srediti. Uostalom, sve je ovo uzalud. A nemamo ni zimske gume."

Njegova žena, posljednjim atomima snage i strpljivosti iskoristila je sve argumente da ga uvjeri da im je ovo zaista posljednja šansa i da moraju prijeći i tih nekoliko kilometara koji su ih dijelili od samostana u kojemu ih je čekao mladi svećenik s kojim su imali dogovoren aranžman za tjednu duhovnu obnovu. Sve su stavili na ovu, posljednju kartu: i brak, i obitelj, i poslovni uspjeh, sudbinu ne samo vlastitu, nego i svoje djece i ljudi koji su bili u njihovoj firmi… Sve je ovisilo o ovom tjednu koji su odlučili provesti u preispitivanju svega svojeg osobnog i poslovnog života. Zahtjev Općinskom sudu za razvod braka upućen je još prije mjesec dana.

Za sve koji su ih poznavali Luka i Mirela bili su oličenje hrvatskog sna: mladi, lijepi, pametni i uspješni. Imali su agenciju, nekoliko zaposlenika, redom s fakultetskim obrazovanjem, dvoje djece, kuću, auto i mnogo prijatelja. Jedna ih je prijateljica voljela nazivati: "Moji Barbika i Ken". Oboje su bili visoki, vitki, plavokosi, upravo po mjeri tabloida koji su pratili svaki korak slavnih, bogatih i lijepih, tražeći razlog da otkriju kako su - u biti nesretni.

Za njih se, naprotiv, moglo reći: "Blago njima! Imaju sve!" A istina je bila dijametralno suprotna. Uistinu su imali sve, i nisu imali ništa. Njihove duše bile su prazne, suhe, žedne, bazvodne, kako bi rekao starozavjetni pisac. Međusobna komunikacija, i emocionalna i duhovna, već je odavno bila - mrtva. Osim o poslu ni o čemu više nisu ni znali niti su se usuđivali razgovarati, bojeći se da sva bijeda onog dijela bića koji je oku skrit ne dođe na vidjelo. Sve su probleme gurali pod tepih.

Djeca su osjetila kako se ledena hladnoća širi prostranom kućom i postajala su sve tiša i nesigurnija, a u posljednjih mjesec dana kriza je bila na vrhuncu. Kao što iznenadna oluja nakon duge suše zemlju natopi vodom, ali usput nanese nesagledive štete čupanjem stabala iz korijena, rušenjem drveća i odnošenjem krovova s kuća, tako je jedna njihova svađa djelovala kao veliki prasak. Sve što su bili stvorili u trenu je postalo hrpa krhotina koje su se zabadale u dušu i prouzročile krvarenja do smrti.

Postali su kao zombiji - kretali su se, radili i stvarali posve nesvjesni svoga postojanja. Kad više nije bilo nikakva traga svjetla u mraku u kojem su živjeli - na nagovor zajedničkog prijatelja, koji je samo slutio da nešto nije u redu, odlučili su poći na duhovnu obnovu mladog svećenika, iako su od svega blaga Crkve znali samo napraviti znak križa.

Tjedan dana tišine, razmatranja, molitve, razgovora s mladim svećenikom bio je pri kraju. Prvi put u životu uronili su svatko u svoju dušu, u dubine koje su očajnički tražile smisao, u prostore tame u kojima se kao na dnu oceana nalaze nepoznata, ali zastrašujuća bića, prvi put su čuli da zaista postoji grijeh i da je svaki grijeh izvor nemira, očaja i straha, prvi put su čuli da postoji djelotvoran način kako se tog nemira, očaja i straha osloboditi. Prvi put su doživjeli istinu da Bog postoji, da je Isus živ, da je On pobijedio Sotonu i grijeh, da su i oni voljena bića, da ih je sam Bog "u dlanove svoje urezao, imenima ih nazvao", i rekao im: "Ti si moj"! Nikada njihova međusobna ljubav, pa ni u prvim danima zaljubljenosti nije zračila ljepotom, dobrotom, prihvaćanjem, radošću, mirom i blaženstvom kao sada, kad su se, nakon životne ispovijedi, zagrlili.

Ovo je iskustvo bilo sasvim druge vrste. O ovaj ljubavi nigdje ništa nisu pročitali, a da su i pročitali - ne bi bili razumjeli. Kao što nitko osim astronauta ne može razumjeti kako je to šetati se po Mjesecu o kojem je na jednom od njihovih putovanja pričao bivši astronaut iz programa "Apollo". Bez osobnog iskustva neke priče ostanu - samo priče. I njima su sve priče o Bogu, o ljubavi, o radosti i miru sve do ovog trenutka - bile samo priče. Lijepe, romantične, poučne, pomalo naivne, ali ipak samo priče. Sad su imali iskustvo kako je ljubav kao sunce posve obasjala njihova bića, njihove duše i njihova tijela, i kako je Bog Ljubav - izvor svih ljubavi.

Na završetku duhovne obnova pred mladim svećenikom obećali su vjernost Bogu u svim područjima svoga života i prihvaćanje Njegove volje kao svog životnog programa.

Sljedeće godine Božić su dočekivali s neskrivenom radošću. Sve svoje sposobnosti darovali su svojoj djeci, svojoj rodbini i svojim poslovnim partnerima - i svojoj župi. Mirela se posve posvetila radu s osobama kojima je potrebna dodatna pomoć, u udruzi "Vjera i svjetlo", Luka je bio aktivan član u ekonomskom vijeću, na veliku radost svoga župnika. I odjednom se mozaik počeo slagati sam od sebe u nevjerojatno lijepu sliku na kojoj su bili i bake i djedovi i kumovi i prijatelji… Za sve se sad nalazilo vremena i vrijeme je jednostavno sve obogaćivalo. Kao domino kockice jedno je dobro djelo pokretalo drugo, jedna lijepa inicijativa pokretala je drugu, jedan dobar čovjek pozvao je drugoga i život je iz dana u dan postajao sve bogatiji i sretniji. Baš kao što kamen bačen u vodu oko sebe sve više i sve dalje širi nove valove.

Nekoliko dana prije Božića starija je djevojčica donijela tati đačku knjižicu u kojoj su bile naredane same petice i pohvala razrednice za odličan uspjeh i uzorno vladanje. Mlađa je kćerka s ushitom gledala slikovnice koje je dobila na dar od sv. Nikole, ali objema je bilo najvažnije da ih tata odveze u bolnicu i da vide mamu i bracu kojeg je upravo rodila. Bile su ponosne, jer su one jedine u svom razredu, odnosno u svojoj vrtićkoj grupi, za Božić dobile pravog, živog brata, koji je mogao bit i kao mali Isus o kojem su im pričale njihove vjeroučiteljice.

Mirela se sa sinčićem, u pratnji ozarenog Luke i sa svojim kćerima, s jedne i druge strane, iz bolnice vratila upravo u vrijeme da dječak, kao mali Isus, može biti "položen u jaslice" pod okićeni bor u dnevnom boravku... Tu je činjenicu duboko vjernički doživjela. Sad je u potpunosti mogla razumjeti kako se Marija osjećala i kakvi su odnosi bili u Svetoj Obitelji. Sad je mogla mnogo bogatije i iskrenije moliti i za svoga "Josipa" i za svoju djecu.