Sunce je nemilice pržilo, dan je bio vreo. Možeš se pomaknuti metar lijevo, metar desno, korak naprijed ili nazad, nigdje hlada, kakva drveta i sjene, nigdje osvježenja. Bilo je tako vruće i zrak je tako ustajao da se jedva disalo. Pa ipak, mnoštvo je stajalo posve mirno, za vrijeme Papine propovijedi svi su slušali tako pažljivo da nitko tko nije bio tu ne bi vjerovao da je moguće da toliko mnoštvo na jednom mjestu može - šutjeti. I pozorno slušati...To samo Papa, to samo Ivan Pavao II. može postići. Samo se njega tako sluša.

U tom mnoštvu bio je i Branko sa svojom obitelju. I njemu je sunce peklo podlaktice, vrat, lice, premda je imao na glavi žutu kapu, koju je kupio na ulazu. Na 40 stupnjeva jako se malo može učiniti da dugotrajno stajanje postane udobnije. Ovaj susret u blizini Osijeka, na kojem se okupilo biblijski veliko mnoštvo - doživio je kao Božji dar svom narodu, ali i svojoj obitelji i svojoj državi, koji su kroz posljednje desetljeće prošli teške godine iskušenja. Kad je Papa spomenuo da je upravo tog dana, ali godine Gospodnje 879. papa Ivan VIII. poslao pismo hrvatskom knezu Branimiru i biskupu Teodoziju, Branko se rascvao od ponosa. I sjećanja…

Bio je upravo 7. lipanj 1992. kad je u njegov improvizirani ured, oblijepljen domoljubnim plakatima i reprodukcijama slika postavljenih na osječkim izlozima umjesto stakala, ušao španjolski TV-reporter i zamolio ga da nešto kaže za TV-kuću za koju je izvještavao s ovih prostora od kolovoza 1991. Njemu je bilo savršeno jasno da se ovdje nije vodio "građanski rat", nego je Hrvatska bila izložena, pogotovo nakon tragedije Vukovara i Voćina, užasnoj agresiji, potpomognutoj bešćutnošću međunarodne zajednice. I sad, kad su na okupiranom području, u Baranji i Istočnoj Slavoniji, bile snage UNPROFOR-a, grad je živio u svakodnevnim opasnostima od iznenadnog granatiranja. Niti jedna škola, na primjer, nije radila i bio je veliki problem kako organizirati školsku godinu, ako je ikako moguće spasit djecu da bar u mjesec dana prođu minimalni program i upišu sljedeći razred. Branko je upravo zato bio zahvalan sugovornik: bio je jedan od zapovjednika obrana grada, suprug, otac, prognanik, i - mislio je španjolski novinar (koji je postao i hrvatski branitelj) njegov bi iskaz pomogao da se Španjolci bolje upoznaju sa stvarnim stanjem u Hrvatskoj kroz osobno iskustvo jednog čovjeka.

U vojnoj odori, opušteno, tečno, ispod postera na kojemu je pisalo "Osijek nikada neće biti Ocek" Branko je govorio: "Vidite, ovdje je prije svega pitanje ljubavi. Mi svoju domovinu, svoj narod i svoju Crkvu volimo do te mjere da smo spremni na osobnu žrtvu, ako je potrebno. Ljubav je jedna i nedjeljiva! Ljubav prema Bogu, prema svom narodu, svojoj obitelj i svojoj Crkvi ista je, samo u drugačijim "posudama". To je ljubav Božja koja nam je darovala narod, domovinu, djecu, Crkvu, i voljeti njih, znači iskazati Bogu hvalu. Ta se ljubav ne mijenja u biti, nego sam u obličjima, da tako kažem... Ja i u rovu molim. Molim za one nesretnike koji su me istjerali iz kuće, molim za svoju djecu, za suprugu, da ne klonu. Ne biste mogli ni zamisliti, ali mi ponekad u rovu molimo zajedno. I tu je naša snaga. Ta ljubav je nepobjediva. Mi ćemo se vratiti u svoje domove, narod će pobijediti, obitelj će pobijediti, država će pobijediti, Crkva će pobijediti. Znate li koji je danas datum? Upravo su na HTV-u, u emisiji "Dogodilo se na današnji dan" govorili o tome kako je 879. papa Ivan VIII. poslao pismo našem knezu Branimiru i tako prvi priznao hrvatsku državu i uveo je u europske narode, u europske kulturne i civilizacijske sfere. Možete li to zamisliti?! Ivan VIII. 879. godine, i Ivan Pavao II. 1992. Ove godine, prije svih drugih državnika, Papa je priznao hrvatsku državu. Prošla su kraljevstva, protutnjale su svakakve okupacije ovim prostorima, ali u Osijeku su stalni samo Drava, trava i Katolička Crkva. I tako će biti uvijek!

Novinar je nakon ovog domoljubnog monologa zahvalio, rukovao se s njim i izrazio nadu da će gledatelji Španjolske televizije shvatiti što je htio reći i s kakvim optimizmom govori. On sam je razumio, naučio je hrvatski toliko da je mogao komunicirati bez prevoditelja.

Nakon nekoliko tjedana Branko je na adresu Stožera dobio pošiljku iz Madrida. Pogledao je adresu pošiljatelja - ime i prezime nije mu ništa govorilo. Otvorio je... Pored pisma, na hrvatskom jeziku, bila je knjižica o Gospinim ukazanjima u Fatimi, također na hrvatskom jeziku. Gospodin koji se potpisao hrvatskim imenom, zahvaljivao je Branku na lijepom svjedočenju i na iskazanoj nadi u Gospinu pobjedu tamo gdje su Marijina svetišta srušena i da mu potvrdi nadu šalje mu knjižicu iz Fatime, u kojoj je dominantna rečenica: "Na kraju će moje Srce trijumfirati!" I tako su se njih dvojica i njihove obitelji počele dopisivati, premda nisu uspjele ostvariti i osobni susret. Nekoliko puta čuli su se i telefonski i učvrstili uzajamno prijateljstvo, a Branko je saznao da je gospodin s kojim je razgovarao potomak jednoga od onih Hrvata koji su se nakon Drugoga svjetskog rata "pogubili" po svijetu.

Brankova vizija se ostvarila -
Gospa se pokazala konačnom pobjednicom
i na istoku i na zapadu Slavonije,
i na sjeveru i na jugu Hrvatske. Zaplakao je…
To je ono što je istog dana,
samo cijelo jedno desetljeće ranije
pokušao objasniti španjolskom novinaru.

Nakon mise mladići i djevojke su u narodnim nošnjama, vrlo svečano, donijeli Papi Gospin kip iz Aljmaša i Gospinu sliku iz Voćina da ih blagoslovi. Branko je pljeskao punim srcem - njegova vizija se ostvarila - Gospa se pokazala konačnom pobjednicom i na istoku i na zapadu Slavonije, i na sjeveru i na jugu Hrvatske. Zaplakao je… To je ono što je istog dana, samo cijelo jedno desetljeće ranije pokušao objasniti španjolskom novinaru. Hrvatski pleter ljubavi pred cijelim svijetom pokazuje kako se pobjeđuje...

Sveti Otac prošao je u papamobilu, a Branko i njegova obitelj ponovno su sa žutom zastavicom mahali "Časnom starcu" koji je u Isusovo i Marijino ime došao, zahvalivši mu tako na svemu što je Bog učinio za ovaj narod, za ovu državu, za Crkvu koja je i u teškim iskušenjima, i s mnogim ranama na tijelu svojih vjernika, ostala vjerna.

Kasno navečer zazvonio je telefon. Gospodin iz Madrida ga je nazvao i sav ganut rekao mu da ga je vidio na televiziji, jer je u Dnevniku bio i prilog o Papinu posjetu Osijeku. Slučajno, snimili su i Branka, dok pozdravlja Papu koji je prolazio putem do zračne luke. Obojica su zaplakala: Istina je! Gospa uvijek pobjeđuje! Ljubav uvijek pobjeđuje.