Nakon Dubrovnika, gdje je sam papa Ivan Pavao II. 6. lipnja ove godine proglasio blaženom s. Mariju Propetog Isusa Petković blaženom, rodno mjesto nove hrvatske blaženice, Blato na otoku Korčuli, postalo je središte pučkog veselja, radosti i ponosa što je njihova sumještanka, sva predana Bogu, postala uzorom svetosti za cijelu Crkvu. Mediteranska razigranost hrvatskog puka obogaćena je i kulturom Južne Amerike, gdje sestre Družbe Kćeri milosrđa djeluju više od šezdeset godina. A cijela ova radost dvaju naroda i jedne Crkve bila je obogaćena prisustvom Papina nuncija Giulia Einaudija, dubrovačkog biskupa Želimira Puljića, te gostiju iz Perua - Rogera Luisa Cottrina, kapetana peruanske mornarice, svjedoka čuda Marije Propetog Isusa Petković i vojnog biskupa Perua, mons. Salvadorea Pineira. Isus i Njegova zaručnica tako su redovnicama, susestrama s. Marije Propetoga, utemeljiteljice Družbe Kćeri milosrđa - priredili pravo svadbeno slavlje dostojno "Pjesme nad pjesma".

I sve ovo zajedno bio je pravi povod za razgovor uz kavu sa s. Berislavom Žmak, vrhovnom poglavaricom Kćeri milosrđa, jedine autentične hrvatske redovničke zajednice koja bogatstvo i poslanje Crkve živi na različitim kontinentima i u različitim kulturama, pijući s izvora Božje ljubavi - na hrvatskom tlu.

- Ja sam bila djevojčica, četrnaest godina mi je bilo, 1947. kad su me roditelji poslali u grad učiti šivati, jer smo bili siromašni i otac nije mogao plaćati školovanje dvjema kćerima.

- U Pulu. U meni je uvijek rasla želja da mogu što više biti u crkvi, da mogu što više moliti, i upisala sam se u Treći Red sv. Franje, u zbor, i tako, malo po malo, sve sam više boravila u crkvi. Osim što sam učila šivati, dakako. Jedne nedjelje sve su fratre iz samostana odveli u zatvor, i te nedjelje nije bilo mise. I dok sam išla tražiti drugu crkvu u kojoj bi bila na misi, susrela sam redovnice - Kćeri milosrđa. Mislim da su kratko vrijeme prije toga stigle u Pulu. Ja sam sa svojim dvjema sestrama došla u crkvu, i tražile smo kako se popeti na kor, jer smo čule pjevanje. Bila je to stara crkva Sv. Franje. I vidimo dvije djevojčice i dvije časne sestre, kako nas pozivaju na kor. I pitaju bismo li htjele učiti pjevati. To je bilo prvi put da sam čula u crkvi pjevati hrvatske pjesme. Nakon toga idemo mi kući, ja razgovaram sa svojim sestricama, i odlučujemo pitati oca da nas pusti da pjevamo. I ja sva oduševljena mu kažem: "Hrvatske pjesme se pjevaju u crkvi." I pitam, mogu li ići učiti hrvatske pjesme kod ovih časnih i otac kaže: "Možeš!" Tako smo do Božića naučili poprilično puno božićnih pjesama.

- Ne još! Uoči Božića sestre su dobile naređenje da napuste samostan. To je bio samostan časnih sestara koje su otišle u Italiju. Ali, one su imale vrtić i njima je bilo žao to napustiti, pa su ga prepustile hrvatskim časnim sestrama da se time služe. Hrvatske sestre su u 24 sata prenijele stvari, i oslobodile su klavir. A bilo ih je u još jednoj filijali u gradu koje su došle k njima da zajedno idu na ponoćku u dvije crkve, po dvije, tri njih, kako su se već rasporedile. Sa mnom su se dogovorile da dođem do njih rano, i da ću s njima ići na ponoćku. Kad sam ja vidjela kako te časne, ne znam jesu li večerale, nisu se ni smjestile, vatre nemaju, nemaju struje, a i oslobodile su klavir, zapalile svijeće, sviraju i pjevaju božićne pjesme iz svega grla, bila sam očarana! Mislim ja: "Pa to je onaj Betlehem gdje je Isus rođen." Radost je bila, pjevalo se, a nije bilo ni svjetla, ni struje. Ja sam to doživjela kao jedan posve novi Božić. To me je učvrstilo u želji da budem bliže ovim sestrama.

- 1949. godine sam primljena i došla sam u Blato. Tu sam provela vrijeme kandidature, novicijata, juvenata i još dobrih godina sam tu provela.

- S. Marija Propetog Isusa je znala španjolski jezik. Ona je ovdje kod časnih sestara "ančela", koje su 1906. godine došle u Blato, pohađala školu i učila je talijanski. Ta blizina i sličnost talijanskog i španjolskog jezika joj je puno pomogla. Osim toga, četiri godine prije nego je sama tamo otišla, ona je poslala sestre u Južnu Ameriku, tako da su one već bile tamo kad je ona došla 1940. U dogovoru s o. Leonardom Ruskovićem, koji je pozvao sestre u Ameriku, u Argentinu, sestre su najprije radile u bolnicama. I tek kad je Majka došla - počele su gradit i školu, nastojeći primiti što više siromašne djece, za koju su se željele brinuti.

- Da, bila sam tamo još za vrijeme komunizma. Velika je razlika bila u tome što smo mi ovdje bile spriječene raditi, a one su tamo bile slobodne raditi. One su imale bolnice, škole, vojne bolnice, sve su to radile u velikom opsegu. Njihove škole su zaista velike - tamo u jednoj školi imaju do 1.000 djece. Kad sam tamo bila prvi put, osjećala sam se tako siromašno - mi se ovdje nismo mogle ni maknuti. Mi nismo mogle raditi ni u jednoj bolnici, nismo mogle imati ni jedno prihvatilište djece. Sve to ranije smo imale, ali su nam komunisti zabranili sav rad.

- Ima ih puno. Majka osnivateljica je odmah otvorila novicijat kad je u Paragvaju otvorila prvu kuću, jer je tamo već postojala obiteljska franjevačka duhovnost. Ljudi su kod kuće molili, roditelji su katehizirali svoju djecu i pripravljali ih za sakramente i tako su oni čeznuli da im se dijete posveti Bogu.

- Danas ih je malo. To su danas starice. Inače ih je bilo dosta, ali su godine prošle, Gospodin ih je pozvao, a novih zvanja među južnoameričkim Hrvatima uglavnom nema.

- Nažalost, kuću u Californiji smo zatvorile, sad smo prisutne još samo u Vancouveru.

- U Paragvaju ih je najviše. Dogodi se da djevojke dođu i već kao kandidatice i odu, ali ako prođu novicijat, ima puno više nade da ustraju. Naš odgoj ih želi usmjeriti tako da im zvanje bude čvršće, sigurnije, jer po mentalitetu - tu nema neke čvrstine. Sada se puno, puno pažnje posvećuje odgoju u odlučnosti, da kad jednom donesu jednu odluku, mogu ustrajati. Sestre to lijepo rade, jako lijepo!

- Ma, jesam, plakala sam! Ne mogu izraziti što osjećam i što doživljavam. To je neizmjeran dar Božje dobrote.

- Bože, stvarno! Sad ste me zatekli. Nisam to povezala. Ali mi je drago da ste me na to podsjetili: Bog je zaista velik.

- Nisam sklona svećeničkom ređenju žena. Meni je više blisko ovo: Isus je zaredio apostole. Ređenje svećenika ide od Isusa Krista i apostola. Isus nije zaredio ni jednu ženu koja mu je služila i pomagala mu. Nije zaredio ni svoju Majku. Meni je veličina žene uvijek u onom svjetlu u kojem nam Sv. Pismo pokazuje kako ju je cijenio Isus.

- Naša Majka je imala, rekla bih, Božji fakultet. Koliko divnih pouka je imala o Duhu Svetome, o Presvetom Trojstvu, o Bogu Ocu. Ona je pisala papama kako trebaju što više propovijedati o Bogu Ocu, o Njegovoj beskrajnoj ljubavi.

- Poslije Koncila došlo je do ovoga: produbljivanje, poznavanje Evanđelja. Naša Majka, Marija od Propetog je to činila od davnine. Od kad sam ja u samostanu, to se učilo. Naš pomladak je to učio napamet: Poslanicu i Evanđelje sljedeće nedjelje. Potom smo razgovarale kako smo to doživjele. To je ovo što se sada, radi. A ona nas je upućivala, baš upućivala, na to puno prije Drugoga vatikanskog sabora.

- Ja sam bila u kući Matici kad je ona 1959. posjetila Hrvatsku. Ali, tada je već bila bolesna. Bila joj je oduzeta jedna strana tijela i nije mogla posjetiti sve kuće. Osjećale smo prema njoj veliko strahopoštovanje. Mi, sestre, smo se za taj susret pripravljale, pripremile smo govore, a ona je bila tako spontana, tako mila.

- Ja vjerujem i s čvrstom nadom očekujem da će to biti jedan novi procvat duhovnosti u našoj karizmi, koju nam je Marija od Propetog ostavila. Nadam se procvatu novih zvanja.

- S. Marija od Propetog je u svom životu Božju ljubav doživljavala kao dar. Ona je zaista posebno revnovala u pobožnostima prema Bogu Ocu. Već sam rekla, pisala je papama da više govore o ljubavi Nebeskog Oca. Sastavila je Hvale i zazive Nebeskom Ocu. I to je naše neprocjenjivo blago koje kao "izvornu hrvatsku svetost" možemo i trebamo ponuditi Crkvi i u svom narodu, i u svim narodima!

"Nemojte se umoriti vjerno odgovarajući na jedinu ljubav vašega života. Naime, posvećeni život nije samo velikodušno zalaganje ljudskog bića, nego je navlastito odgovor na dar, koji dolazi s Neba i koji traži da ga se prihvati nepodijeljena srca."

(Ivan Pavao II. prilikom proglašenja blaženom s. Marije)