Poniznost, čuvarica i ukras svih kreposti, tako je obilno ispunila Božjeg čovjeka, da je živeći među manjom braćom htio biti prezren, odbačen i najmanji od sve braće. Znajući, dakle, da onaj koji javno na putu nosi blago, u stvari želi biti opljačkan, najpomnije je skrivao kreposti i darove što mu ih je Bog udijelio.

Isto tako, iako je obilovao duhom mudrosti, svoju je učenost tako vješto skrivao da je braća nisu ni zapažala, osim što je koji put, rijetko i kratko, govorio latinski. Budući da znanost napuhuje, više je među ljudima želio ispasti neuk i neznalica, nego da se uznosi svojim znanjem ili da ga vjetar taštine diže u visine.

Poniznost se iznad svega očituje u prihvaćanju najnižih poslova; tko ih izbjegava, ne može se smatrati poniznim. Stoga se Antun, duboko ponizan, uvijek marljivo htio baviti upravo takvim poslovima. Razmišljajući kako se Krist ponizio kada je učenicima prao noge, čistio je tanjure i drugo kuhinjsko posuđe, prao braći noge te ih zatim pobožno ljubio.

Kada je putovao sa svojim bratom, nastojao je, koliko je bilo moguće i u skladu s položajem, u svemu biti manji od njega. Bio je uvjeren da toliko više milosti skuplja pred Bogom, koliko se više u svemu ponizuje. Izabran za poglavara, nije izgledao kao neki visoki dostojanstvenik, već kao drug; preuzimajući neku službu, nije se uzoholio, nego je među braćom bio kao jedan od njih, štoviše, manji od svih.

Budući da će onaj tko se uzvisi biti ponižen (Mt 23, 12; Lk 14, 11) i da oholicu slijedi poniženje, a slava onoga tko je ponizan, zato je Bog blaženog Antuna, koji je pred ljudima smatrao da nije ništa, uzvisio očitim milostima. Svetac je svoju poniznost iskazivao na četiri načina:

skrivajući svoju učenost;

vršeći uvijek najskromnije poslove;

predstavljajući se na putu manjim od svoga pratioca;

ponizujući se kao poglavar u svim stvarima.

Božanska ga je moć u svemu tome htjela nadariti slavom, kako će se jasno vidjeti iz onoga što ćemo o njemu još reći.

Antun je, dakle, iz poniznosti skrivao svoju učenost. Bog, međutim, nije dopustio da svijeća tolike učenosti i nadalje ostane pod posudom, nego da bude stavljena na svijećnjak (usp. Mt 5, 14). Dogodi se, stvarno, da Antuna s brojnom braćom poglavari pošalju u grad Forli na primanje svetih redova. Kako se tom prigodom trebala održati propovijed, samostanski je poglavar zamolio tamo prisutne dominikance, a i samu manju braću, da netko od njih okupljenoj braći uputi pobudne riječi. Međutim, Božjom odredbom svi to otkloniše, jer da za to nisu pripremljeni. Nadahnut Duhom Svetim, poglavar se tada obrati Antunu, koji nije davao nikakve znakove svoje učenosti, i poče ga uporno moliti, a zatim ga i prisili da progovori braći kako će mu Duh Sveti nadahnuti.

Antun, istinski zaljubljen u poniznost i željom radije učenik nego učitelj, izjavi na to da je nesposoban i da se nije pripremio, te svim silama uznastoja izbjeći ono što mu se činilo kao počast. Na kraju, međutim, nije mogao odbiti što mu bijaše naređeno. Čudno je bilo svakako što se toliko navaljivalo na nepoznatog fratra da propovijeda, iako nitko nije poznavao njegovu učenost. Nije to dolazilo od ljudi, nego od Boga.

Počeo je, dakle, propovijedati o strahu Božjemu, i to jednostavnim riječima. No kako mu um bijaše prosvijetljen božanskom milošću, a pamćenje mu je služilo umjesto knjiga, što je dalje govorio to je njegova riječ bila jasnija i njegovo izlaganje dubokih tajna Svetoga pisma privlačnije, tako da se moglo zaključiti kako je istina da u dobru čovjeku obiluje dobra riječ. Nazočni su tim njegovim govorom bili toliko zaneseni i opčarani da su u čudu kazivali: "Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!" (usp. Iv 7, 46). I izjavljivali su da nikada nisu čuli nešto slično.

Budući da je svoje srce otvorio mudrosti, Bog je upravljao njegovim jezikom. I jer je mudrost postigao bez primisli, bez zavisti ju je sada dijelio (usp. Mudr 7, 13); težio je za mudrošću, i dobio ju je; molio je, i ispunio se duhom mudrosti (usp. Mudr 7, 7). Njegova su usta sada mudrost kazivala, a jezik njegov govorio je pravo (usp. Ps 37, 30).

Doskora je vijest o tome stigla do ušiju ministra generala, pa mu je ovaj naredio da izađe na javu i da se posveti službi propovijedanja. Sretan on, koji tu službu nije preuzeo samovoljno niti je sebi prisvojio takvu čast, već je na to, kao novi Aron (usp. Hebr 5, 4), bio pozvan od Boga. Koliko je pak uspjeha imao u propovijedanju, vidjet će se kasnije, kada se bude govorilo o njegovoj znamenitoj apostolskoj djelatnosti.

Antun se osim toga, rekosmo, bavio najnižim poslovima. Zato je Gospodin za njega, poniznoga, činio čudesa.