VERITAS - br. 7-8/2003.

>[SADRŽAJ]<

Vatikanska prisjećanja (7)

23. prosinca 1999.
Doživio sam nešto što otkriva mentalitet jednog dijela domaćih ljudi s obzirom na proslave jubilejskih godina u Rimu. Posjetio sam obližnju mjenjačnicu kakvih ima dosta u blizini Vatikana (kamo sreće da sam to učinio u vatikanskoj banci!), ni ne sluteći što mi se sprema. Promijenio sam ček koji mi je neki hrvatski Amerikanac dao za potrebe siromašnih hodočasnika, a koji sam namijenio biskupu Komarici. Nakon dugog čekanja, pri isplati gotovine, mladi me službenik zapitao djelujem li u Vatikanu. Kad sam mu to potvrdio, rekao je doslovno: "Recite vi, ako možete, nekom od kardinala ili samome papi da bismo mi Rimljani bili najsretniji da je ovaj jubilej organizirao negdje dalje, recimo u Avignonu." Shvatio sam podrugljiv ton riječi čovjeka koji osjeća nešto više posla ovih dana, ali sam stisnuo zube da ne izustim koju nepromišljenu riječ. Putem, dok sam se vraćao, razmišljao sam o tome i shvatio kako ljudi uvijek gunđaju i mrmljaju, čak i onda kada uzmu deset posto provizije od unovčenog čeka. Njemu je ostalo dvadesetak dolara a da prstom gotovo nije ni maknuo. I tako će vjerojatno ići kroz cijelu godinu. Punit će si novčarke i pljuvati po obližnjem Vatikanu.

Badnjak 1999.
Danas je bila "uvertira" onoga što će vjerojatno slijediti. Pristupio mi čovjek, hrvatski dobro govori, i pita je li može navečer prisustvovati kod svečanosti otvaranja Svete godine i ući kroz Sveta vrata nakon što budu otvorena. Kad sam mu napomenuo da prema informacijama ima već 70.000 zainteresiranih za ovu svečanost, a da će svega možda trećina biti u Bazilici, i to s ulaznicom, koja se ne naplaćuje, ostao je pomalo iznenađen i osjetno ljut. Ljudi imaju dobru volju, ali se glavom ne može kroz zid, a ni kroz Sveta vrata dok ne budu otvorena i slobodna za prolaz.

26. prosinca
Mnogo više posla nego na sam Božić. U Bazilici zaista velika stiska, jer još ostaju stolci i ograde s polnoćke, pa i to otežava kretanje brojnih hodočasnika i posjetitelja. Na ispovijedi je bilo ljudi iz raznih naroda: na primjer, jedan Rus iz Amerike, kojega nisam previše razumio, ali je insistirao, pa jedan Čeh iz Praga, s kojim sam se dobro razumio jer često dolazi na Jadran te dosta dobro govori hrvatski, pa jedan Rumunj kojega sam na žalost morao otpratiti, jer nisam baš ništa razumio. I tako će vjerojatno biti sve češće. Pravi Babilon, u pozitivnom smislu.

31. prosinca
Posljednji dan građanske godine. Niti posebno slavim, a još manje tugujem. Nekako mi stalno tako prolaze ove godine. Sve brže i brže. Bez osobite nostalgije. Jutros smo imali pune ruke posla. Dobra najava Svete godine koja je već otvorena. Uvečer je Papa imao u Bazilici zahvalnu Večernju, a dva sata pred ponoć brojni su mladi vjernici na Trgu sv. Petra molitvom i pjesmom pozdravili Novu godinu. Bilo ih je sigurno oko stotinu tisuća. Papa se prvi put u povijesti o ponoći javio uživo i poslao blagoslov kao čestitku Gradu i Svijetu. Pratio sam to preko televizije, jer sam rano ujutro bio na redu za ispovijedanje.

Nova godina 2000.
Dan kada sam posumnjao hoću li izdržati ovu godinu koja počinje. Naime, bilo je zaista mnogo ispovijedi, dakako, pretežito domaćih ljudi. A potom, takva gužva u Bazilici zbog neraščišćenih stolaca i ograda, te su se svi tiskali oko naših ispovjedaonica, gdje je bilo nešto slobodnog prostora, dakako, uz buku, pjevušenje, čak i zviždanje. U jednom trenu čak sam primijetio kako se dvoje grli i ljubi u samoj crkvi. Kao da nema prikladnijeg mjesta! A što se tiče javnosti, dosta neinformirano pišu o ispovijedanju, pa su čak razglasili da i rastavljeni pa ponovno oženjeni mogu dobiti odrješenje u Vatikanu. Bilo je više takvih slučajeva, pa uvijek ostaje gorak okus s jedne i s druge strane, uz osjećaj nemoći, s jedne, i ogorčenja, s druge strane. Inače, antiklerikalni tisak, kao rimski dnevnik "La Reppublica", s dosta ismjehivanja opisuje jubilejska zbivanja, a jedino ispovijedanju u bazilikama pridaju ozbiljniju pažnju i visoku ocjenu, izraženu u velikom naslovu: "Buuum ispovijedanja!"

2. siječnja
Nedjelja, prvo veliko iskušenje. Jubilej djece. Dobro je što se počelo od najmlađih. Mnogo zanosa, puno oduševljenja, ali najviše improvizacije i manjka osjećaja za organizaciju. Imao sam prvi jutarnju smjenu, a tamo Bazilika preko sat vremena zatvorena jer se unutra obavljala priprema za doček djece: prebacivanje klupa, smještaj stolaca, postavljanje cvijeća. Na misi je bilo oko 15.000 djece, pa su dakako mnogi morali i stajati, odnosno brisati podove ako su sjedili. Oko moje ispovjedaonice nekoliko afričkih obitelji, umornih od putovanja, posjedalo je i pozaspalo. Jedva sam uspio izići. Nešto kasnije, za Papina susreta s djecom na Trgu sv. Petra, deset puta više mladih nego u crkvi, pa su zaključili da se, izvan programa, u rano popodne, pred Bazilikom održi posebna misa za djecu. Sveta improvizacija, sigurno ne i posljednja u Svetoj godini.