Nakon Bogojavljenja kod krštenja, kada se objavljuje Isusovo božansko i ljudsko otajstvo (Lk 3, 1-22), poslije pobjede nad đavlom u pustinji (4, 1-13), evanđelist Luka nas vodi u Nazaret, u Isusov zavičajni grad.

Prvi Isusov nastup u nazaretskoj sinagogi prikazan je kao početak njegova javnog djelovanja. Ujedno je sažetak i bit Evanđelja, bit i smisao kršćanstva. U ovom izvješću imamo sve teme: Duh Gospodnji, mesijansko pomazanje, eshatološko oslobođenje, mesijansku radost, božanski zahvat u korist siromaha, sužnjeva, slijepih i potlačenih, u korist ljudske bijede i onih koji su na rubu društva, proglas godine milosti, mesijanskog doba, nove ere, "Izlazak" koji će se dovršiti u Jeruzalemu.

U uvodu (r. 16-17) govori se kako Isus po svom običaju u dan subotnji uđe u sinagogu, te poče čitati iz knjige proroka Izaije. Slijedi navještaj (r. 18-21), i posljedice govora (r. 22-36).

Ivan Krstitelj započinje svoje djelovanje u pustinji, a Isus u sinagogi, u svetom mjestu molitve i čitanja Zakona, i to u subotu koja je ispunjena mesijanskom i eshatološkom nadom, koja je predosjećaj novog stvaranja i novog Izlaska, simbol konačnog oslobođenja i spasenja.

Isus čita odlomak iz knjige Izaije proroka (Iz 61, 1 s.). Proroštvo se nalazi u sredini knjige Trećeg Izaije (gl. 56-66). Prorok je poslan, pomazan Duhom Svetim da navijesti radosnu vijest (basar) siromasima. To je narod koji doživljava tolika razočaranja, nepravde, siromaštvo i često krajnu bijedu. Međutim, on je strpljiv i blag, otvoren Bogu, siguran da će mu doći pomoć odozgo. Prorok je poslan proglasiti oslobođenje sužnjima, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti "godinu milosti Gospodnje".

Značajno je da evanđelist, prema starom grčkom prijevodu (LXX), navodi četiri važne inačice: ispušta redak koji glasi: "iscijeliti srca slomljena". Možda da se to ne bi shvatilo odviše duhovno. Zatim dva puta glagol "naviještati" zamjenjuje s "proglasiti" (kerysso) koji ima snažni naboj navještaja onoga koji je opunomoćeni glasnik (keryks). Prekida navod proglasom "godine milosti" i ispušta: "Dan odmazde Boga našega". Evanđelje je doista proglas Radosne vijesti.

Isus je dovršenje i ispunjenje proroštva. S njime započinje novo doba, u Isusovoj osobi i u navještaju ostvaruje se novi eon. Isus je evangelizator siromaha. Zlo i zla bit će pobijeđeni. To jasnije izriče u ovom što slijedi.

Oči sviju u sinagogi u njega su uprte. On im progovori: "Danas se ispunilo ovo Pismo, što vam još odzvanja u ušima." Isusova riječ zvuči kao mila melodija. "Danas" je ključna riječ. Nastupilo je novo vrijeme, novo doba, vrijeme Krista i Evanđelja. Danas se "ispunilo". Nastupila je punina vremena ili vrijeme punine, vrijeme ostvarenja Božjeg spasenjskog nauma. Ono odzvanja u ušima njegovih vjernika i danas u Crkvi, taj spasenjski i eshatološki danas.

U sinagogi nastaje komešanje. Od divljenja milini riječi prelaze na skepsu, na odbijanje takvog Mesije kojeg poznaju "po tijelu": "Nije li ovo sin Josipov?" To je predosjećaj muke i "izlaska".

Kao i podno križa dovikuju mu: "Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!" (Lk 23, 36 s.). I Nazarećani traže čudesa, da im se očituje kao čudotvorac. Smatraju da je to važnije nego proglas, ostvarenje Radosne vijesti.

Isus objavljuje otajstvo svoje muke: on je odbačeni Prorok i čovjek Patnik. Neprihvaćen u svojem zavičaju kao ni Ilija (a prihvaćen je od žene udovice u Sarfati sidomskoj), ili kao Elizej (koji liječi Naama Sirca - opet stranca). "Zavičaj" postaje Izrael koji odbija svojeg Mesiju, a Evanđelje se otvara poganima.

Nazarećani su to dobro shvatili. Čuvši to svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu i izbace Isusa iz grada i odvedu na rub brijega da ga strmoglave.

Izraelska zajednica u Nazaretskoj sinagogi predstavlja službeno židovstvo, zastupljeno preko Velikog vijeća koje Isusa želi ubiti. I osudiše ga. I izvedu ga iz grada i na brdu Kalvarije razapnu.

Sada, jer još nije došao njegov čas i jer ne dolikuje da prorok umre izvan Jeruzalema, Isus prolazi između njih i odlazi. Kada dođe u Jeruzalem, ondje će biti raspet. Izlazi iz "zavičaja", što je slika Izraela, da postane Put Crkve.

Evanđelje-Radosna vijest je Isus sam, njegova osoba, njegov događaj. Došao je ne samo da proglasi, nego i da ostvari spasenje, da nam dade novi život, istinsko oslobođenje; da donese slobodu djece Božje svima koji su porobljeni grijehom, okovani sotonskim i tiranskim okovima. Isusova riječ i "danas" stvara povijest, povijest spasenja, radost i blagodat spasenja.

Ivan piše i navješćuje vjernima "Život vječni". Pisac poslanice Hebrejima piše: "Zaista, tko uđe u njegov počinak, počinuo je od djela svojih kao ono i Bog od svojih." (4, 10)

Kako to shvatiti? Savršenstvo, blaženstvo, dovršenje, jednom riječju - raj. U ovom životu otkrivamo da je pokret značajka života. Iskustvo nas uči da se ne smijemo trajno zaustaviti u miru. Život je sila koja nas tjera da uvijek činimo nove korake, da se ne zaustavljamo. Nepokretnost, mirovanje se uvijek negativno procjenjuje. Što je tjeskobnije, nego dovršen čovjek, koji ne može prekoračiti svoje ostvarenje. Upravo strah od mirovanja, nerada, besposlice izvori su tjeskoba i beznađa. Nikad se čovjek ne može smiriti, pa i kad dođe do svojeg cilja, jer mu se rađaju uvijek nove ideje i čežnje.

Ako polazimo od zemaljskog iskustva, tada nam se "vječni" život i pokoj mogu učiniti kao nešto strašno dosadno. Uvijek vječna pjesma, isti Aleluja u raju, uvijek isti jauk u paklu. Ali to je samo privid. Naime, mi polazimo od ovozemnog iskustva života koji je stalno u pokretu, a vječni život je nešto posve drugo i ne može se mjeriti nijednim ljudskim ovovremenim iskustvom. Vječni život nije na razini kontinuiteta, nego je sklad i drugi način postojanja.

U smrti prestaje zemaljski život, a osoba ostaje s potencijalom duha, istine, dobra, s onim što je slobodno ostvarila. Mir i pokoj ne mjerimo ovozemnim mjerilima. U nebu nema ni prostora ni vremena. I možemo se samo izražavati simbolično o životu vječnom i u prispodobama: blaženstvo, život u punini, vječno svjetlo, vječni mir, Kraljevstvo Božje, nebo, gozba, svadba, raj, sveti grad... Sve to ukazuje na postojanje u prisnom zajedništvu s Bogom, koji je vječni smisao svega postojanja. Sabrani iz raspršenja u prostoru i vremenu i usmjereni na Trojedinog Boga, uvijek u novosti, u pokretu, u sebedarju, u blaženstvu. Biblija uvijek ističe novost budućeg života.

Težnja i čežnja za vječnim mirom, pokojem, povezana je u mnogim religijama i u mističnim pokretima i s brisanjem osobnosti, utapanjem u Apsolutnog. Sve se utače u Biće kao kap vode u more.

To je protivno kršćanskom vjerovanju. Svaka osoba je sveta i sve što je u vezi s ljudskom osobom je sveto. Bog je čovjeka stvorio i stvara ga u ljubavi kao osobu, a ljubav se živi u različitosti. Trojstveni božanski život, život Ljubavi, u središtu je kršćanske vjere. A ljubav je uvijek stvaralačka i uvijek iznenađuje svojim novostima.

"Smrt je svršetak ljudskog života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje, koja se očitovala u Isusu Kristu." Svaki čovjek već od časa smrti, u posebnom sudu koji mu život stavlja u odnos prema Kristu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili vječnu kaznu. Benedikt XII. uči: "Uvečer našega života, bit ćemo suđeni prema ljubavi." (KKC 1021 s.)

U prispodobi o bogatašu i Lazaru naglasak je na čovjekovu posebnom sudu, što bogataš nije imao srca prema siromahu Lazaru. Dok se on odijevao u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio, siromah Lazar ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Dok bogataš, simbol svih bezosjećajnih i škrtih ljudi, koji gledaju samo na sebe i na svoje dobro, zatvara srce za potrebne, postaje gori i od nijemih životinja (u prispodobi pas je za židovsko shvaćanje odvratna, nečista životinja).

Vjera nas uči da postoji i posljednji sud, kojemu će prethoditi uskrsnuće mrtvih i Kristov slavni povratak. Pred Kristom koji je Istina bit će konačno iznesena istina o stavu svakog čovjeka prema Bogu. Posljednji sud će otkriti, do zadnjih posljedica, sve što je tko za svoga zemaljskog života dobra učinio ili je propustio učiniti. (KKC 1039)

I na Posljednjem sudu bit ćemo suđeni prema ljubavi. To je Isus jasno objavio u prispodobi o Posljednjem sudu. Blagoslovljeni Oca nebeskoga, oni koji su gladnom dali jesti, žednoga napojili, stranca prihvatili, gologa zaogrnuli, bolesna pohodili, utamničenika posjetili, primaju u baštinu Kraljevstvo, pripravljeno za njih od postanka svijeta. U potrebnima i siromasima samoga su Krista podvorili, a on je ljubav Očeva. "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste."

Prokleti odlaze u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim. Zato što nisu gladnome dali jesti, žednome piti, stranca nisu prihvatili, gola zaogrnuli, bolesna i utamničena pohodili. "Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste!"

"I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni." (Mt 25, 31-46)

Bog je Ljubav. U raju, u kući Oca nebeskoga, vlada Ljubav, i samo oni koji su prožeti ljubavlju prema Bogu i bližnjemu imaju pristup u carstvo božanske ljubavi. Tko padne na ispitu ljubavi u ovom život, čeka ga "muka vječna", pakao, mjesto i stanje mržnje.

"Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo da ga ljubimo." (KKC 1033)