Veliki njemački hit Lichtenberga i Beckera osvojio je mnoge europske filmske nagrade za najbolji film, glumca i scenarij, pa će, vjerojatno, konkurirati i za stranog Oscara. Radnja ove originalne tragikomedije odvija se u Berlinu prevratnih godina 1989. i 1990., kada je Berlinski zid pao, a obje Njemačke krenule su putem ujedinjenja.

Dirljiva komična drama vodi nas u život obitelji u kojoj se prelamaju mnoga tragična proturječja socijalizma. Deset godina ranije otac (Burghart Klaussner) pobjegao je na Zapad, ostavivši majku Christiane (Katrin Saß) sa sinom Alexom (Daniel Brühl) i kćerkom Arianom (Maria Simon). Nakon što je krizu prebrodila u sanatoriju, Christiane se "udala za svoju socijalističku domovinu". Postala je aktivistica za socijalni napredak i poboljšanje kvalitete svakodnevnog života u socijalizmu, jedan od malobrojnih idealista koji su vjerovali u "realni socijalizam". Kad je za vrijeme demonstracija 1989. sin Alex uhićen, njegova majka doživljava srčani udar od kojega pada u komu. Kada se iz nje probudila, nakon osam mjeseci, propustila je pad zida, propast DDR-a i trijumf kapitalizma. Pošto se liječnik pobojao da bi je drugi šok mogao ubiti, Alex odvodi majku na kućnu njegu, rekonstruirajući oko nje nestali svijet DDR-a, tražeći naprasno iščezle proizvode i ambalaže, angažirajući majčine prijatelje i bivše pionire, koji se oko nje pretvaraju kao da DDR još postoji i pjevaju joj socijalističke pjesme. Angažira i kolegu s posla, čovjeka s filmskim ambicijama, koji proizvodi video snimke lažnih DDR vijesti, da bi majka mogla gledati televiziju. Oko majke je stvoren mikrokozmos DDR-a kao groteskna iluzija, što stvara brojne komične zaplete.

No, ne radi se o burlesknoj komediji, već o izvanredno dirljivom i duboko tragičnom filmu, koji je nadasve lucidno proturječan, kao i glavni likovi Alex i njegova majka. Alex, protivnik režima, trudi se oko njegova iluzionističkog opstanka, upadajući u sve dublje i fantastičnije režimske laži, dok je upravo glavni režimlija, majka Christiane, najveća žrtva istog režima. Pri kraju filma otkriva se da je zajedno s mužem bila dogovorila bijeg, ali nije imala hrabrosti pobjeći, pa je glumila ostavljenu ženu i mržnju prema voljenom mužu s kojim se i dalje potajno dopisivala. Čak je i njen fanatični režimski stav fikcija višeg, nesvjesnog stupnja. Njeno sretno umiranje u iluziji doseže razinu Orwellove tragike.

Nije samo riječ o obiteljskoj drami i političkoj satiri, već i o dubokoj životnoj ironiji i višeznačnom metaforičnome govoru. Ova očajnička rekonstrukcija sjećanja i himna blaženu neznanju, svetište i muzej propale ideologije, sa svojim bogatstvom proturječja i antiteza, zapravo je film-metafora.