Mistični put Ivana od Križa vodi dušu kroz mračne tunele do svjetla, slobode i dijaloga ljubavi. Duša je prošla kroz samotnu noć kroz koju ju je Bog vodio kao slijepca tamnim putovima, koje ona sama ne bi otkrila ni kad bi najbolje upotrebljavala svoje oči i znanje. Tako ju je Bog već uvelike oslobodio i očistio suvišnih želja i tereta, pa stiže vlastitoj kući. Čovjek, inače, redovito nije kod kuće, rastresen je i luta. Tek je na svome najdubljem dnu duša kod kuće. Na dnu je Bog kao mjesto smirenja duše. Što se više prečkama uspinje prema Bogu, to se dublje spušta u samu sebe: sjedinjenje s Bogom ostvaruje se u najdubljoj nutrini duše.

U najdubljem i najunutrašnjijem dijelu sebe, sasvim vlada sobom i slobodna je otići na svako mjesto. Najdublja je točka mjesto njezine slobode. Dno duše je mjesto gdje Bog jedincati stanuje dokle god ne stigne i duša, tek onda stanuju oboje, Bog i duša. Koga Bog povuče u njegovu vlastitu dubinu i tko se njemu predao u sjedinjenju po ljubavi, treba se dati upravljati i voditi od Božjega Duha. Pred dušom se otvaraju krajnje dubine vlastite najintimnije nutrine. Posljednja odluka moguća je tek oko u oko s Bogom. Tko stvarno više neće ništa drugo, nego samo ono što Bog hoće, njegova je volja sasvim očišćena i slobodna od svake obveze zemaljskih nagona, sve do najvišeg sjedinjenja po ljubavi, do mističkog vjenčanja. To što Ivan od Križa naziva vjenčanjem, dragovoljni je dar Boga duši i duše Bogu. Duša na tom stupnju savršenstva ima tako veliku moć da može raspolagati ne samo sa sobom, nego čak i s Bogom. To je moguće jer su želje duše tada pune ljubavi, nesebične su i dobre.

Motiv, pogonska energija mistika, njegova je goruća čežnja za nezastrtim, blaženim gledanjem Boga. Bog je, zapravo, uvijek u svakom čovjeku i bez njegova znanja i htijenja, makar čovjek živi u krajnjoj udaljenosti od Boga. Takav čovjek ne želi Boga gledati, niti ga vidi. Otuđen je od Boga, premda je Bog posvuda, i na dnu njegove duše koja luta daleko od svoga izvora i dna. Drugačije je prebivanje Boga u duši po milosti, koje podrazumijeva da čovjek slobodno i dragovoljno prima tu milost. Tada duša živi svoj milosni život po Duhu Svetom; u njemu ljubi Oca ljubavlju Sina, a Sina ljubavlju Oca. Tada se može zapaliti čežnjom mistika, poput Ivana od Križa, za ljubavnim sjedinjenjem s Bogom.

Zašto bi sjedinjenje ili gledanje Boga bilo čudno i zagonetno? Bog je sveobuhvatan i svuda je. Krajnje je zagonetno kako se uopće može sakriti? Za Ivana od Križa, pa i za svakog drugog mistika, duša je sigurna da je bila u Bogu i Bog u njoj. Ključno je shvatiti da se radi o susretu osobe s osobom. Sjedinjenje je interpersonalno. Najdublja dubina duše i izvor njezina osobnog života, ujedno je dijaloško mjesto susreta s drugim osobnim životom, dodir osobe s osobom. Na dnu je potpuna sloboda i predanje u slobodi. Tu je jedinstvo osoba koje ne uklanja njihove samostalnosti, nego ih upravo pretpostavlja; tu je prožimanje osoba koje izvire iz zajedničkog života božanskih osoba.

Upravo je zaručništvo i vjenčanje u Trojedinom ono prvotno i pravo zaručništvo i vjenčanje. Svi ljudski zaručnički i bračni odnosi izviru iz njega i njegove su nesavršene slike, kao što iz Božjeg očinstva izviru ostala očinstva na zemlji. Mistik je najbliži samome izvoru.

Mistik osjeća da iz njegove nutrine teku rijeke žive vode, i čini mu se kako je već tako snažno preobražen u Boga, da je urešen tako obilnim bogatstvom darova i kreposti, da je tako blizu vječnog blaženstva da ga dijeli od njega još samo lagani zastor.