STAZAMA PRAVIM ON NAS UPRAVLJA

Prvih petnaest godina svoga života proveo sam u Zastražišću na otoku Hvaru. Ja sam, Bogu hvala, i rođen baš u Zastražišću na otoku Hvaru. Premda je već tada bio običaj da se porodi obavljaju u Splitu, moja majka je odlučila roditi doma. I beskrajno sam joj zahvalan što sam rođen u svojoj sobi, u svojoj kući, u društvu svojih roditelja. (I mjesne babice i još jedne žene koja je došla pomagati.)

Po svemu sudeći doista starim, jer sve jače osjećam nostalgiju i čežnju za Zastražišćem na otoku Hvaru. Za mirisom rodne kuće, za zvukom zvona župne crkve, za beskrajem zvjezdanog neba, za okrepom kozjeg mlijeka, za opomenom zimskih bura…

I dolaze mi u pamet lijepi trenuci sreće i bezbrižnosti, ispunjeni ljubavlju, radom i molitvom. Bogu hvala, toga mi ni danas ne nedostaje, ali iz dječje perspektive sve je izgledalo drugačije. I inače iz Zastražišća na Hvaru sve izgleda drugačije. Iz tog polupustog sela na hvarskoj visoravni sve se vidi pod drugim kutom. Nema tamo mnogih materijalnih blagodati suvremenoga svijeta, ali postoji ono što je potrebno čovjeku na početku života. Sigurno gnijezdo u kojemu se može rasti i sazrijevati.

Život u Zastražišću mi nije bio poučan samo tih prvih petnaest godina, nego i nakon mog odlaska s Hvara. Bio sam prisiljen promišljati o razlikama između poznatoga i novoga. Bio sam prisiljen donositi sudove i opredjeljivati se. Kada sam čakavštinu moga djetinjstva trebao zamijeniti standardnim jezikom, morao sam razmišljati o svakoj riječi koju izgovaram. Naučio sam snagu riječi i njihovu hirovitost. Ravnodušnost prema mom oduševljenju hvarskim posebnostima naučila me je uočavati i poštivati različitost te cijeniti i čuvati vlastite specifičnosti.

Veliki svijet izvan Zastražišća na Hvaru me je i zbunjivao. Postavljao mi je pitanja za koja nisam ni znao da postoje. Neprestano me tjerao da budem budan.

Još nisam bio ni krenuo u školu kad sam, za jednog boravka na kopnu, primijetio čudnu pojavu na cesti. Primijetio sam raskrižja i račvanja putova. Kad bi netko iz Zastražišća htio automobilom krenuti na zapad, prema Jelsi, ili na istok, prema Sućurju, za to je koristio asfaltiranu cestu koja je prolazila kroz moje selo. Nije bilo putokaza niti je itko pitao kojim putem treba ići, budući da je to bio jedini put. Voziš samo naprijed i stići ćeš na cilj.

Na kopnu je bilo više mogućnosti. Svako malo su se ceste odvajale, križale i postavljale mnoštvo pitanja. Kad sam upitao roditelje kako vozač autobusa zna kojim putem treba ići da bismo stigli u Imotski, odgovorili su mi da ima putokaze koji ga usmjeravaju i da će, ukoliko ih slijedi, sigurno doći na cilj, makar i prvi put išao tamo. Shvatio sam koliko su putokazi bitni.

Susrećem ljudi koji gunđaju protiv Božjih zapovijedi. Slušam ih kako se tuže da ih načela kršćanskog morala sputavaju u slobodnome življenju. Vele da se Bog iživljava nad nama. Da nas Crkva zaglupljuje i drži u pokornosti. A ja im odgovaram pričom o svom prvom putovanju u Imotski i odgovorom koji su mi dali roditelji.

Veličina čovjeka je u slobodi koju mu je Bog dao. Ali sloboda zbunjuje. Izbor pretpostavlja zrelost i odgovornost. Vozač autobusa zna kojim putem treba ići da bismo stigli u Imotski, jer prati putokaze koji ga usmjeravaju. Bez njih bi bio zbunjen, osamljen i izgubljen. Bog nam je darovao slobodu, ali ne želi da tom slobodom budemo zbunjeni, niti da se radi nje osjećamo osamljeni ili izgubljeni. Bog je pritekao u pomoć našim životnim raskrižjima postavljajući jasne putokaze koji nas vode cilju. Božje zapovijedi su Božji putokazi. Savjeti i upute za kvalitetniji i sigurniji život. Poticaj za ispravan odabir i načela za korištenje slobode. To je Božja ljubav prema čovjeku.

Kad god putujem u neko novo odredište pa proučavam karte i slijedim putokaze, dolaze mi u misli i na jezik riječi psalma: Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam. Stazama pravim on me upravlja. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim. Ne Bojim se zla jer znam da je sa mnom Bog koji se pokazao zainteresiran za čovjeka i koji nas doista voli.